Gordana Brajović (1937—1996)

*

ZUBAC: GORDANA PISALA OBOJENIM REČIMA

U pesništvu Gordane Brajović, od čijeg su odlaska prošle dve decenije, pleni panteističko promišljanje i beleženje sveta. Gordanin „Kišobran za dvoje“ je „Plavi čuperak“ ispisan ženskom rukom

Zar je dvadeset godina već od odlaska Gordane Brajović (3.10.1937 — 17.7.1996) u bezvremenje, a čini mi se, kako samo zgušnjavanje vremena ume da bude zanosna varka, kao da smo se onomad sreli, razgovarali, grejali se rečima i brigom o onima koje volimo.

U osmoj godini po njenom odlasku zapisao sam da će pesnički opus Gordane Brajović tek doživeti svoje pravo vrednovanje, mada su najbolji znalci naše književnosti za decu od ranih naših antologija znali da ukažu na neke od bisera njene poezije, pre svega iz kultne knjige „Kišobran za dvoje“.

Knjige koje Gordana sama nije uspela da vidi ukoričene, ostale su malo u senci iskreno ispisane tuge uzrokovane njenim preranim odlaskom na drugu obalu trajanja, pa će tek biti iščitavane na pravi način. Zamišljam knjigu koja će biti obavezna lektira za naše škole u kojima se čitaju knjige koje će nadživeti sva vremena i skoro da znam šta se u toj knjizi i na kojoj strani može naći. (Od odlaska Gordaninog na te stranice će se useliti bar Mirjana Bulatović i Zorica Bajin Đukanović). Nije da Gordane nema, ali jeste da treba da je ima više. Ona nije pisala da bi to postigla, ona je to postigla zato što je tako pisala.

Ono što odistinski i od prve pleni u pesništvu Gordane Brajović jeste njeno panteističko promišljanje i beleženje sveta, njeno, u pesmama dosledno izvedeno, spajanje i pretakanje niti i tokova koji vežu ljudska bića i prirodu kao vrhunski odistinski život, njen odnos prema biljkama, pticama, vodi kao pramajci života, životinjama iz egzotičnih predela, pretočen u stihove ostvaren je kao vrhunsko pesništvo koje je, rad svoje pitkosti i univerzalnosti, skoro uvek istovremeno blisko i deci i odraslima.

U „Kišobranu za dvoje“, u muzičkoj verziji ove knjige, posebno, pa i pozorišnoj, nalazili su se podjednako i bivša i tadašnja deca, ta je knjiga unela u naše pesništvo nečega od probrane jednostavnosti, muzike reči, toplog, tajinskog, nezaboravnog iz riznice sećanja na sva naša detinjstva i rane ljubavi. Gordana Brajović umela je da piše obojenim rečima. Njene pesme, jednostavno kazane, imale su boju. Ona je slikala rečima tako vešto da je čitalac mogao da razazna boje pesama. Ne zove se slučajno jedna bitna njena knjiga „Poljubi me ljubičasto“.

Slobodan Stanišić je napisao: „Ona je još u ‘Kišobranu za dvoje’ pokazala da se može hodati ljubavnim sokacima Miroslava Antića, a ne ličiti na njega.“

Danas, posle tolikih godina, siguran sam da je „Kišobran za dvoje“ — „Plavi čuperak“ ispisan ženskom rukom.

Nižem u sećanju slike iz naših susreta na pesničkim festivalima, na snimanju „Muzičkog tobogana“, pauza u našim dugim razgovorima dok je radila dva meni veoma draga intervjua za „Večernje novosti“, rečima izvan tema, blagosti i mirnoće u našim razmenama mišljenja, a ona je mene smatrala mlađim bratom Radeta Brajovića, svoga Radeta, s obzirom da je dobro znala za naše neprekidno prijateljstvo, od samih mojih literarnih početaka.

Bila je sva satkana od nežnosti, lepote i mudrosti. Jednostavna i bliska a tako drugačija. Neponovljiva. U načinu kako je govorila, kako je pisala, kako je hodala, kao se oblačila, kako je zračila čudesnom nekom zgusnutom svetlošću od dobrote, plemenitosti, plemićnosti i unikatnosti.

Najbolje ju je opisao, čini mi se, naš zajednički prijatelj Dragan Lukić u svom eseju „Dok je trčala bosa“:

„Govorim o večnoj mladosti Gordane Brajović. Sreo sam je prvi put pre možda trideset godina na ‘Šibenskom festivalu djeteta’. Došla je sa crnom kosom, prepunom đinđuva, s belom haljinom od anterije, sa aplikacijama i veštim divnim ukrasima, sa mnogo ogrlica oko vrata i narukvica oko ruke. Svi smo bili oduševljeni i malo zbunjeni, jer nije došao pesnik među nas, došla je — pesma.

Ona je bila pesma među nama pesnicima i samo smo je takvu videli i takvu je gledamo i dan-danas. Imao sam sreću da budem njen savetnik ili prijatelj pesnički kada je gradila knjigu pesama ‘Kišobran za dvoje’. Bio sam srećan, kada sam mnogo više sa njom radio na knjizi ‘Indija, Indija’, kada sam na Sajmu knjiga govorio na promociji njene knjige. Gordana Brajović je ušla u književnost, ne kao pesnik, ne kao gotova pesma — ona je kao ličnost bila pesma, kao ličnost je bila književnik i sve što je napisala, bilo je književno, bilo je pesma, priča, roman.“

Dvadeset će biti godina kako je na drugoj obali, sa brojnim, nezaboravnim našim zajedničkim prijateljima, Gordana Brajović.

A novi, brojni, internetski zaljubljenici u poeziju je neprekidno otkrivaju i raduju se njenom božanskom daru.

I ona traje, ne samo u nama, kao večna pesma o vremenu dobrote.

Pero Zubac | 16.07.2016. | Večernje novostri