Da li će Hrvatska odustati od kapetana Dragana? Neće, nema dokaza, ali ima stav!

Posle hapšenja Jovana Divjaka, Srbija pred mogućnošću novog poraza

Posle hapšenja penzionisanog generala Armije BiH Jovana Divjaka na aerodromu u Beču, na noge se digla cela Bosna i Hrvatska, kao i pojedine domaće NVO, optužujući Srbiju da zloupotrebom poternica Interpola nastavlja miloševićevsku politiku i nastoji da revidira istoriju.
Iako je slučaj Dobrovoljačka ulica izuzetno osetljiv i traži za osudu za ubistvo 42 golobrada momka, koji su se, silom prilika, nalazili u sivomaslinastim uniformama bivše JNA, od domaćih zvaničnika, izuzev ministra policije Ivice Dačića, niko nije našao za shodno da postavi pitanje koje se odavno nameće – da li će neko odgovarati i biti adekvatno kažnjen i za zločine koje nisu počinile srpske i jugoslovenske snage, ili su samo Srbi krivci?
Ironičan odgovor na drugi deo prethodnog pitanja daje i sam slučaj Divjaka, koji je po nacionalnosti Srbin. Javnost u BiH i Hrvatskoj optužuje sopstvene vlasti da ne čine dovoljno u sprečavanju Srbije koja hoće da sa sebe spere ljagu zločinca i agresora, pa se tako, čini se, Srbiji osporava i pravo da nekoga optuži za zločin.

Da li to znači da 42 vojnika koji su se mirno povlačili, po prethodno postignutom sporazumu sa vlastima BiH, niko nije ubio? Da li to znači da za druge zločine nad Srbima, niko ne mora da odgovara, ili je onima koji su se izborili za status žrvte u ratu dozvoljeno sve, pa i genocid u samoodbrani?!
Srbija se izvinila za Srebrenicu, Srbima se niko nije izvinio za Bratunac. Recimo…
U nizu slučajeva (osporavanje prava Srba na povratak imovine u Hrvatskoj, ugrožavanje građanskih prava Srba u Crnoj Gori, otimanje crkava u Makedoniji, slučaj Nobel, oslobađanje Nasera Orića, Haradinaja, Hašima Tačija), pa i na primeru Divjaka, nameće se pitanje – ima li Srbija stav? Ili, bolje rečeno – kičmu!?

Posle svakog od ovih slučajeva, sve više se čini da ga – nema. Osim čestog ponavljanja uopštenih floskula da moramo da podelimo odgovornost i da svi zločinci moraju da odgovaraju, srpski zvaničnici i političari, ni pre ni posle demokratskih promena, nisu pokazali spremnost da se odgovornije postave prema pitanjima ratnih zločina nad Srbima, iako ona direktno utiču kako na samu Srbiju, tako i na položaj oko dva miliona Srba u regionu, od kojih oko 1.4 miliona živi u zemljama bivše Jugoslavije i koji su svakim danom pod pritiskom stigme zločinaca i agresora.
Uostalom, optužbe za zločinačke i genocidne namere su u korenu optužbi kojima se godinama unazad ruši autonomija Republike Srpske, pa joj je tako od osnivanja do danas oduzeto preko 60 nadležnosti koje je dobila Dejtonskim sporazumom.

Sudbina poternica Interpola koje su izdate na zahtev Srbije, dobar su pokazatelj ko ima jasan stav i politiku kada su u pitanju ratni zločini. Po crvenim poternicama su, pre Jove Divjaka, gonjeni Ilija Jurišić, Tihomir Purda, Danko Maslov, Petar Janjić, Ejup Ganić, Hašim Tači, Agim čeku. Većina ih je bila hapšena, pa puštena, a neki od njih sad prete Srbiji tužbom!
Od svih njih Srbija je, na jedan ili drugi način, odustala. Ili se od gonjenja odustalo, usled nedostatka dokaza, ili su neki od optuženih jednostavno pušteni (Hašim Tači je 2003. uhapšen na aerodromu u Budimpešti pa je pušten posle inicijative tadašnjeg šefa UNMIK-a Mihaela Štajnera; po istom principu je okončano hapšenje Agima čekua u Ljubljani 2003).

Sa druge strane, najnoviji primer Divjaka, ili nedavni slučaj Tihomira Purde, pokazali su kako se o svojim interesima staraju BiH i Hrvatska.
Hrvatska po svoje ljude šalje avione i dočekuje ih kao heroje, a građani Srbije koji su rodom iz Hrvatske i koji su uzimali učešća u ratnim dešavajnima, godinama su bili suočeni sa strahom da će biti uhapšeni po tajnim optužnicama, ukoliko dođu u Hrvatsku. Republika Hrvatska je prvo optužila za pobunu gotovo celokupnu Srpsku vojsku Krajine – skoro 15.000 svojih građana, a čoveka koji je optužen da je ubio susedove ovce osudili su kao sledbenika i izvršioca Garašaninovog Načertanija!?

Srpski zvaničnici se oglašavaju uglavnom onda kada ih neko spolja kritikuje. Na pomen visokog funkcionera HDZ Andrije Hebranga da je podignuta optužnica protiv Vesne Bosanac, bivše direktorke bolnice u Vukovaru, portparol srpskog Tužilaštva Bruno Vekarić brže bolje je negirao da je optužnica podignuta i naveo da je reč o reviziji predmeta beogradskog Vojnog suda iz 1992. godine, za koji je dogovoreno da će biti prosleđen hrvatskom Državnom tužilaštvu na proveru, kako bi se sprečilo ponavljanje slučaja Purda. Kako javlja HRT, u toku je provera da li je slučaj doktorke Bosanac jedan od deset spornih predmeta koje je podnela Srbija.
Tako smo dobili slučaj da se srpski zvaničnici pravdaju povodom izjava hrvatskih političara koje nisu zavnično ni upućene Srbiji.

Ipak, za razliku od srpskog, hrvatsko tužilaštvo nije tako rezervisano i pažljivo kada su u pitanju njihove optužnice, ili pitanje izgleda na fer suđenje. Da li će Hrvatska, recimo, odustati od kapetana Dragana, (Dragana Vasiljkovića) čije izručenje traži od Australije, ili će, možda, što da ne, prepustiti taj slučaj Srbiji?
Kako pišu hrvatski mediji, izručenje Dragana Vasiljkovića iz Australije, koji je maja 2010. uhapšen nakon 43 dana provedenih u bekstvu (a prvobitno je bio oslobođen!), očekuje se uskoro. Kapetan Dragan će nakon izručenja biti ispitan, a kako su do sada saslušani skoro svi svedoci, pretpostavlja se da neće proteći mnogo vremena do suđenja, pišu hrvatski mediji.
Dakle srpsko pravosuđe, očito Kapetan Dragan – ne interesuje. Zašto? Pa, zato što je reč čoveku rodom sa Voždovca koji ima i australijski pasoš.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, aktuelan je slučaj Jovana Divjaka. Divjak će u odbrani koristiti iste materijale koje je koristio i Ejup Ganić, a budući da su optužnice povezane, postoji velika sumnja u ishod srpskog zahteva za njegovo izručenje. Reakcije u BiH svedoče da tamo itekako postoji velika organizovanost kada je u pitanju odbrana stavova o dešavanjima devedesetih. Presude koje su u sudovima BiH izrečene Srbima, čini se, prilično jasno ukazuju ko se tretira po kakvom aršinu – Srbima 1447 godina robije, a Bošnjacima 47!?
Kao i u slučaju Ganića, po vesti o hapšenju Divjaka na ulice su izašli brojni žitelji braneći, kako tvrde, heroje odbrane Sarajeva, a protest je organizovan i u Beču.

Bosanski zvaničnici izjavljuju da Srbija igra dvostrku igru, a iz bošnjačkih političkih krugova se čuju razni komentari poput toga da srpski ministri pijanče po Sarajevu.

U čitavu kampanju ubrzo su se uključili i pojedini uticajni zapadni mediji. Tako Dojče vele, prenoseći stavove bosanskih i stranih analitičara, ukazuje na pokušaje revidiranja istorije i hvali građane Sarajeva koji su parolama Jovo, Srbine pokazali da multietnička BiH još živi.

Nemački državni portal Dojče vele prenosi i tekst o generalu Jovanu Divjaku koji je 2009. objavio Algemajne cajtung u kojem se, između ostalog, govoreći o odluci da se pridruži Armiji BiH, navodi i to da uz učešće u srpskom etničkom čišćenju, ravnanjem sa zemljom pokojeg muslimanskog sela na Drini, mogao se Divjak u očima srbijanskog vođstva rehabilitirati kao istinski Veliki Srbin. čitava kampanja se onda legitimiše i na međunarodnom nivou, prenošenjem mišljenja nekih stranih analitičara, ili bivših visokih evropskih činovnika poput Erharda Buseka, koji iznose upozorenja da srpske optužnice imaju političku funkciju i da optuženi ne bi imali fer suđenje u Beogradu.
Za sve to vreme, vlast u Beogradu ćuti, a sudski organi se (nevešto) brane. Iako je razrešenje pitanja ratnih zločina jedno od glavnih uslova, kako za pomirenje u regionu, tako i za evropski put Srbije, upravo na ovom planu naša država je, izgleda, politiku svela na floskule i na klimanje glavom na obavezujuće savete i komentare međunarodnih zvaničnika.

Ako Srbija ima želju drugi da je poštuju, čini se logičnim da bi prvo morala da poštuje sopstvene institucije. Stoga bi, za početak, trebalo usaglasiti stavove u domaćim institucijama, kako ne bi došlo do toga da se hapse ljudi za koje ne postoje jaki dokazi, ili da se propusti hapšenje optuženih onda kada su na dohvat domaćim vlastima, kao što je to bio Divjak prilikom boravka u Beogradu 2005.
Kada je reč o regionalnoj politici, imajući u vidu dešavanja, ali i činjenicu da oko dva miliona Srba živi u reigonu, Srbija bi, čini se, morala da jasnije definiše svoj stav i da na njemu temelji konkretne političke poteze. Svako ko želi realno da pogleda poziciju Srbije svestan je ograničenosti moći države da se izbori sa onim što je protekle dve decenije u svetu nametnuto kao stav o srpskoj krivici za dešavanja u regionu.

Sa druge, ukoliko želi da ispoštuje i sopstvene žrtve i građane, ali i popravi sliku o sebi, Srbija bi morala da sačini ozbiljniju i aktivniju politiku za koju će se znati gde joj je crta.
Ipak, takva politika zahteva više od principa uvijenih u decenijama ponavljane floskule, ali i poneko ne interpretacijama koje nameću evropski partneri. Međutim, da bi i to ne imalo utemljenja, potreban je široki društveni konsenzus u raspravi koju, čini se, niko u srpskoj politici nema želje ili pameti da pokrene.

Kako je Algemajne Cajtung 2009. kroz razgovor sa Jovanom Divjakom opisao njegov lik i delo

General zemlje koje nema

Jovan Divjak bio je slabašno dijete i nepodesan za vojničku službu. Rođen je 1937. u Beogradu, tadašnjem glavnom gradu Kraljevine Jugoslavije. Otac je bio učitelj i službovao je u jednom selu na Dunavu, pored Smedereva. Njegov sin bio je nadaren đak, ali porodica je bila siromašna i nije mu mogla omogućiti školovanje. Stoga su ga roditelji poslali na Vojnu akademiju u Beograd, jer je vojska nudila i đacima siromašnih roditelja mogućnost napredovanja…
Za vreme Olimpijskih igara u Sarajevu bio je komandant Teritorijalne odbrane u Mostaru. Teritorijalna odbrana bila je struktura, koja je postojala paralelno sa vojskom…
Kada su počele borbe u Hrvatskoj, iz Beograda su stizale informacije da se JNA bori protiv ustaša, sjeća se Divjak. Malo informacija, koje je iz Hrvatske stizalo u Sarajevo dalo je naslutiti da je posrijedi nešto sasvim drugo. Divjak nije bio siguran u šta da vjeruje. Vukovar je bio daleko, Dubrovnik isto tako. Kada su prve granate, koje su ispaljivale Mladićeve trupe sa brežuljaka iznad Sarajeva, počele padati na grad, on je definitivno povjerovao u ono, u šta cijelo vrijeme nije želio vjerovati. Takozvana JNA, sada pod srpskom kontrolom, vodila je rat protiv BiH, nakon što je mjesecima ranije prisvajala oružje iz magacina Teritorijalne odbrane…
Početkom aprila pale su prve granate na Sarajevu, a Alija Izetbegović je 6. aprila prošetao gradom i rekao da se ništa neće desiti. On je tada davao nerealnu sliku, u koju su ljudi očajnički vjerovali, sve do posljednjeg momenta. Tih dana Jovan Divjak je donio odluku, koja je od njega trebala napraviti istorijsku figuru. Mogao je napustiti Sarajevo i otići u Srbiju, gdje bi ga sačekala kazna, jer je još 1991. pustio da se jednoj jedinici bosanske Teritorijalne odbrane podijeli oružje iz magacina…
‘Nacionalisti u Srbiji danas me nazivaju izdajnikom srpskog naroda, a ovdje u Sarajevu me hvale, jer sam jedan od rijetkih Srba, koji je ostao u gradu. Ali ja nisam ostao u Sarajevu kao Srbin. Ja svoj identitet ne definišem preko vjere ili nacionalnosti. Ja sam Jovan Divjak, građanin ove zemlje’…
O Dodiku i Silajdžiću Divjak kaže da su ekstremisti, koji se sukobljavaju u javnosti, dok su u stvarnosti jedan drugom najbolji pomagači u izbornoj kampanji. O reisu Ceriću on kaže: Kakv je to vjerski vođa, koji kaže: Turska je naša majka…
Divjak govori o Srbiji. On ne vjeruje da Boris Tadić želi demokratizirati svoju zemlju. Ne vidim u čemu je razlika između Tadića i njegovog prethodnika Koštunice, kaže Divjak. Tadić nije manji nacionalista. Zašto ćuti kada se radi o odgovornosti Srbije u masakru u Srebrenici…

Jugoslovenstvo srpskih umetnika

Sergej Trifunović

Stranice srpskih medija proteklih dana bile su ispunjene vestima o tome da je glumac Sergej Trifunović na promociji filma Montevideo, Bog te video, u Sarajevu, nosio majicu sa likom optuženika za ratne zločine, Jove Divjaka.
Glumac se potom, kako i priliči, pravdao da nije znao koji je lik na majici, odmah optužio medije i kritičare da su zlonamerni, a potom podsećao na svoje ranije nacionalno obojene izjave, ukazujući na to da je rođen u Mostaru i da mu je pola familije tamo poklano.
Bez namere da ulazimo u pozadinu Trifunovićevog gesta, čini se zainmljivim jedna druga stvar. Kako to da kada god srpski glumci, umetnici i predstavnici naše kulture odu u zemlje reigona, namerno ili slučajno, bave se izvinjejnima za ratove i pozivaju na ponovno prijateljstvo, dok sličnih gestova, barem u takvom obimu ili euforiji, nema kod glumaca ili umetnika iz BiH ili Hrvatske?!
čini se da i na ovom, kulturnom planu, Srbija nema strategiju. Tako naši kulturni izaslanici, i zvanični i oni poput glumaca ili umetnika, umesto da se bave promovisanjem kulture sopstvene zemlje, često vole da izigravaju izaslanike i obnovitelje neke nove Jugoslavije, koja bi, očito trebalo da se temelji na nekom novom zaboravu i svrgavajnu glavne krivice na onu istu zemlju koju predstavljaju.