Bajka o vetru zvanom Veliki Severni Lav

Iza sedam gora i iza sedam mora, pa nasred osmog mora, rodio se vetric. Okupiše se drugi vetrovi da cestitaju Mati Miri, i požele srecu vetricu. Bio je malen, ali cio i hitar.
„Da budeš marljiv kao majka, a jak kao lav“, poželeše mu vetrovi. „Neka ti ime bude Mali Lav“, složiše se uglas i razidoše, svako svojim poslom.
Mnogo je vetrica iznedrio daleki plavi horizont debeloga mora. A i trebalo je mnogo novoga vetra, jer je teškog posla bilo na pretek. Jedni su gurali jedrenjake, drugi su pravili talase. Neki su okretali krila vetrenjaca, a neki otresali suvo lišce sa drveca. Trebalo je njihati grane i vlati travâ, pomagati pticama da uzlete, dogoniti sneg sa dalekih planina, kada mu se deca najviše raduju. Jedni su donosili sveži planinski vazduh a odnosili dim iz dimnjaka, drugi su nosili kišne oblake u suve krajeve, gde ih je žedna zemlja cekala. Kada bi se priroda napojila, trebalo je oblake nositi dalje a osloboditi prostor suncu, da greje. Posla je bilo mnogo, odmora je bilo malo. Ali, bilo je i zlih vetrova. Fijukali su, jureci niz brda, kovitlajuci prašinu, cupali drvece, podizali krovove kuca, gadali ledom i šume i sela, raznosili požar… Lomili su jedra, prevrtali camce, potapali lade. Oni najsuroviji obesno bi se vrteli ukrug i gromoglasno zavijali:
„Kog udarim, tog ne žalim!“
Urlajuci, lomili su, kidali, cupali, podizali i bacali sve pod sobom. Bili su toliko snažni i mocni da se niko nije usudivao da im se suprotstavi. Zato je svaka mati bdela nad svojim vetricima, ucila ih da pomažu prirodi, vaspitavala ih da budu dobri i od koristi, da ne padaju olako u iskušenja, kako ih zli vetrovi ne bi zaveli.
Mati Malog Lava, sav svoj vek radila je mukotrpan posao. Ljuljala je more, dogonila velike talase kako bi lomila i drobila kamene hridi. Trebalo je puno truda i vremena kako bi se preobratila kamena obala u fine pešcane plaže. Radila je pažljivo, najcešce dok su deca još spavala, ili ako je baš morala u neko drugo vreme, podizala je more, upozoravajuci decu, ribare i ladare da je vreme da se uklone, jer posao nije mogao da ceka.
Deca su volela Mati Miru koja je, pak, kada bi se odmarala od napornog rada, uživala gledajuci decu kako se bezbrižno brckaju i igraju na pešcanim obalama. Mali Lav, sve vreme je pratio svoju majku na njenom mukotrpnom poslu. Lepršao bi po talasima, penušao njihove vrhove, upozoravajuci nesmotrene ljude da se približavaju opasnome mestu, mestu gde se lomi kamen, drobi u šljunak i mrvi u sitni pesak. Tu je upoznao puno ptica; cesto bi se i poigrao sa njima, doduše na kratko, jer je trebalo hitati dalje, posla je bilo toliko da mu se kraj nije nazirao.
Jednoga dana, u rano praskozorje, dok je Mali Lav lepršao unaokolo, pozva ga Mati da upozna njenu morsku prijateljicu. Bila je to velika kornjaca Doli. Pojavila se iz dubina, i nekako dostojanstveno plivala po površini mora, dozivajuci njegovu majku. Kada joj je prišla, Mati Mira je upita:
„Je li vreme?“
„Da“, odgovori kornjaca Doli.
„Hoceš li izdržati?“ nastavi sa pitanjima Mati Mira.
„Ako bi mi ti pomogla, bilo bi mi mnogo lakše“, rece Doli.
Mira uskovitla talase koji ponesoše Doli prema zaklonitom mestu male pešcane uvale. Talas je izbacio Doli dalje na obalu, a Mati joj doviknu:
„Pozovi za povratak!“
Mali Lav je sa znatiželjom sledio majcine pokrete, a kada se udaljiše upita:
„Ko je ova kornjaca, majko, i šta radi na obali?“
„To je Doli, dete moje, moja mudra družbenica. Ona mnogo zna i dugo pamti. Svi stanovnici mora rado pitaju nju za savet. Ostarela je i sa naporom se krece po obali. Zato sam joj i pomogla. Krenula je da položi jaja u pesak; iz njih ce se izleci mnoštvo morskih kornjacica. Moramo joj pomoci i pri povratku u more“, završi uzdahnuvši brižno.
Prošao je citav dan dok se Doli nije ponovo oglasila. Mira podiže talas i nežno je prenese u more. „Hvala ti“, rece Doli, „ako ti šta zatreba, samo pozovi.“
To rece, zamahnu perajima i zaroni u dubine.
„Ako ti ikada bude trebao savet, pozovi mudru Doli“, izusti Mati Mira gledajuci i dalje u mesto gde je do malopre plivala kornjaca. Prolazili su dani u svakodnevnom pomaganju majci, u radu i u ucenju. Dok se jednoga dana nije ponovo iz dubine mora pojavila Doli. „Je li došlo vreme?“ upita Mati Mira.
„Da“, odgovori Doli, „molim te, pomozi mi.“
„Ucinicu sve što je u mojoj moci“, odgovori Mati, okrenu se Malom Lavu i pozva ga na važan zadatak. Mira zaljulja more i pohita ka obali. Nikada vetric nije video toliko grabljivih ptica koje su cekale na obali mora. Iskusna Mati Mira, kao rukom, zakovitla grabljive ptice dalje od obale, a zatim pogura talase da razgrcu pešcano gnezdo, kupe male morske kornajace, i vode ih prema spasonosnim dubinama mora. To je bio njihov najteži deo puta u život. Mali Lav je brzo razumeo trenutak. Snažno je zapenio more praveci zaklon malim kornjacama u plitkoj vodi uvale. Borba je trajala dugo; mnogo je bilo grabljivica, a kada su poslednje kornjacice zaronile u dubine mora, Mati Mira odahnu.
„Uspeli smo“, rece Mati i nastavi, „ja sam ponosna; ti si, Mali Lave, pokazao zrelost da ciniš dobra dela i zato kreni dalje sâm, idi daleko, a ako ti ikada zatreba pomoc, dodi, ovde ceš me naci.“
To rece, požele mu puno srece, a zatim ode put pucine da gura novo more.
Kada je Mali Lav ostao sâm, obrte se nekoliko puta oko sebe, pa pošto je svuda vladao mir, krete polako, neodlucno, bez cilja. Putovao je tako danima, gledao i ucio. Nekada je pratio jedrenjake, nekada ptice, sve dok nije stigao do dalekih predela Severa. A tamo je ugledao ono o cemu je samo mogao da mašta, mnogo svojih vršnjaka u zanosnoj igrariji. Zaletali su se snažno put obale, sve do belih vrhova planina, a zatim bi se, njišuci od snega otežale grane borova i jela, brzinom strmoglavili u dolinu. Za njima bi kovitlale sve vece i vece grudve snega i leda, do duboko u dolinu. Osecali su se slobodnim i mocnim u toj igri parnjaka, gurali se, sudarali, preskakali, preticali, podvlacili, prevrtali, kovitlali, zanosili. Sve im je bilo dopušteno. Mali Lav je bio ushicen, još kada bi Mati mogla da vidi kako je samo brz i okretan, kako samo uživa… A igri nikada kraja. I kada su drugi vetrici odlutali, tražeci novu zabavu, Mali Lav je ostao, jer to je bilo najlepše mesto na svetu.
Narocito su mu bili zanimljivi ljudi iz sela pod bregom; kao da su ponekada želeli da prkose njemu, Malom Lavu. Prosecali bi snežne smetove koje je tovario, skidali sneg sa kucnih ulaza i krovova, pokušavali dimom da mu otkriju pűte. Ali, to je Malog Lava samo zabavljalo. Osecao se gospodarom, uvek željnog da zbija šale. Grudvama bi gadao te male patuljke, skidao im kape, rušio na klizavici, zatvarao prozore i vrata, i još mnogo toga.
Dani su prolazili u igri, jurenju kroz doline, preko brda, reka i jezera. Iako je bivao radoznao, željan da oslušne šumorenje beskrajnih prica, dobro se cuvao da ne zaluta u zabrane stoletnih šuma, jer onamo su mnogi neoprezni vetrici zabasali, onemocali i netragom nestajali. U stoletne šume su bez bojazni mogli da zalaze jedino najmudriji stari vetrovi. Zato se oprezno držao cistine. Ali, ucini se Malom Lavu da se ceo krajolik menja. Nešto se dešavalo, a nije bio siguran šta? Iako ojacao, sve teže je uspevao da probija olistalo drvece. Tamo, gde je nekada kotrljao salve snega, sada nice trava, šiblje pupi, lista, cveta cvece. Pokušavao je iz petnih žila da ukloni nabujali zeleniš, pred kojim su brzinom uzmicali snežni nanosi, a po kojima je, jureci, toliko uživao. Ali, nije uspevao. Rastinja je bivalo sve više i više, a on se pitao da li ga to snaga izdaje, ili se nešto drugo dešava? Ili je to možda pobeda ljudi iz sela, koji su mu se do skora cinili tako maleni i bespomocni? Danima je gledao kako se sve menja, mimo njegove volje, a onda je jogunasto odlucio:
„Moram i ja nešto da se pitam!“
Uzleteo je prema udaljenim liticama, prema visokim vrhovima planine, koja se belela uprkos suncu što je sve jace grejalo. Ispeo se na sami vrh i zastao da oslušne. Sve je unaokolo bilo mirno, bez igre, bez života. Sakupio je preostalu snagu i jurnuo u dolinu. Pod njim je hucala ogromna lopta snega i leda, sve brža, sve veca. Beng! Krak! Tras! Lomilo se granje. Ništa ga više nije moglo zaustaviti. Ali, zanos je trajao kratko. Kada se izmakao da osmotri ucinak svoje hirovitosti, nije sve bilo kao pre. Sneg i led su se zaustavili daleko pre sela. Bio je potpuno zbunjen prizorom svoje nemoci. Još dugo bi Mali Lav tako gledao da ga ne trže iznenadan lom. Neko veliki – niko veci, neko snažan – niko jaci, neko brz – niko brži, neko glasan – niko … Nebo se zacrnelo, prašina se uskovitlala i pojavio se on – Div Vetar. Fijukao je, uspravljao se do nebesa, propadao do reke, i lako, kao pera, obarao, lomio, razbijao, cupao, podizao sve što bi mu se isprecilo na putu. A onda, kao da je zastao na trenutak, uspravio se u svojoj velicini, pogledao dolinu i glasno zapitao:
„Ko je ovde, pre mene, bacao sneg i led?“
„Ja“, odgovori jedva cujno Mali Lav.
„Ko?“ povika Div Vetar?
„Ja“, ponovi Mali Lav.
Vec se provukao izmedu dva brdašca; nekako uplašeno izašao na proplanak. Znao je ionako da nece uspeti da se sakrije niti pobegne od tolike sile.
„Hoh-hoh-hoh“, orila su se brda i doline od zadovoljnog grohota Div Vetra.
„Bravo, mali, bice nešto od tebe“, to rece, pa se zavrte, i lakocom – ono što Malom Lavu nije polazilo za rukom – zasu snegom sve selo. Zatim se još snažnije zakovitla, prope, odskoci od planine, i ode put mora. Njegov gromki fijuk nije dugo odjekivao brdima. Kako je iznenada došao, isto je tako netragom nestao. Sve je trajalo nekako kratko, a Mali Lav i da je hteo da pode za Div Vetrom, nije stigao ni da se pomeri. Sve se namah umirilo, i stalo.
Noc je bila vedra, prepuna zvezda. Mali Lav je ostao sâm u svojim planinama. Pritajen, radoznalo je išcekivao jutro. Sunce se radalo, zvezde-sjaktalice su otišle svaka svojim putem, a u dolini je vladao műk. Sve je bilo pod snegom, lepo, kao nekada. A onda je ugledao ljude. Sklanjali su sneg sa pokidanih krovova kuca, upinjali se da probiju staze.
„E necete to da kvarite“, pomisli Mali Lav, i svom silinom se zanjiha u omiljenu igru grudvanja. Popeo se do vrha najviše planine, pa se strmoglavce stuštio u dolinu. Bivao je sve brži i veci; ali, odjedared se trže. Stao je u mestu, prikupio svoje vetrene skute i oslušnuo. Jedva da se cuo, njemu poznati šum, glas deteta koje je cesto slušao dok je odrastao pored majke na pešcanim plažama mora. Ipak glas nije bio isti. Bio je to jecaj devojcice. Pažljivo se prikrao sasvim blizu i osmotrio. Devojcica je stajala nasred svoje bašte i jecajuci, rukicama brisala suze. Nije znao šta se zapravo dešava. Decu je neizmerno voleo, a znao je i da su se silno radovala belim pešcanim plažama i beloj peni koju je on rad njih pravio. I sada je sve bilo belo, ali devojcica je i dalje, iz nekog nerazumljivog razloga, plakala.
„Kako se zoveš?“ upita je Mali Lav tiho, nastojeci da je nicim ne uplaši.
„Malin“, odgovori devojcica.
„Zašto si toliko tužna?“ nastavi da propituje.
„Toliko sam se trudila da odnegujem cvece u bašti, kako bi ga na jesen presadila u korpice, unela u toplu sobu i negovala sve do Božica, kada moj mali brat puni godinu dana. Htela sam da ga obradujem; želela sam da vidi cvece usred zime, ali sada je svemu kraj“, rece Malin i poce još tužnije da rida.
Malom Lavu se srce cepalo.
„Mogu li da ti pomognem, da ocistim sneg iz bašte, kako bi zasadila novo cvece?“ upita.
„Kasno je za to“, odgovori tužno Malin, „semenu je potrebno vreme i topla zemlja kako bi izniklo, mnogo sunca i kiše da ojaca a, eto, zima je ponovo pocela.“
Mali Lav se zamisli, pa rece:
„Malin, postoji tracak nade; znam gde cu potražiti pomoc. Pohitacu preko sedam mora i sedam gora, saznacu na koji nacin da ti pomognem; samo nemoj više da places, molim te.“
Malin podiže glavu i pogleda u nešto što nije mogla da vidi, ali je zato razgovetno cula.
„Cekaj me Malin, brzo cu se vratiti“, ponovi Mali Lav, a onda se uzdiže kao nikada pre, i pojuri prema pešcanim žalima dalekog mora, prema svojoj majci.

Putovao je danima i nocima. Niti se odmarao, niti se zaustavljao, a sedmoga dana ugleda poznate predele, obale svoga detinjstva. Dozivao je, pretraživao, zavirivao, od pešcanih žala do pucine mora, ali odgovora nije bilo. Svuda uokolo je vladao nekakav mir što mu srce ispuni cudnovatom strepnjom. Ali, majke niotkuda; jedino su beli galebovi krstarili nebom.
„Galebovi, moji dragi družbenici, to sam ja, Mali Lav. Pomozite mi da pronadem svoju majku“, molio je, „potrebna mi je njena mudrost kako bih pomogao jednoj devojcici.“
„Odavno je nema“, odgovoriše ptice uglas, „ali za savet potraži kornjacu Doli.“
Pa da! Kornjaca Doli je bila najstarija, a po mudrosti cuvena nadaleko. Zacudo, kako se sâm nije setio.
„Doli! Doli!“ odjekivao je morem njegov poziv.
Da li ga je cula ili su je ribice pozvale, tek, na pucinu je izronila kornjaca Doli.
„Doli, molim te, u nevolji sam, ne mogu da nadem majku a savet mi je prÄ™ko potreban kako bih pomogao devojcici Malin.“ Potom isprica kornjaci Doli, po redu, sva minula dešavanja.
„Secam te se, Mali Lave“, zapoce Doli, „tvoja majka, cestita Mira, danima je bila tužna, slabila, a onda je, jednoga dana, netragom nestala. Niko, cak ni galebovi koji celim putem prate brodove, ne znaju kuda je i zbog cega je otišla?“ Pogledala je setno prema pucini, i nastavila: „A devojcici Malin je teško pomoci. Potrebno je mnogo sunceve svetlosti, puno kiše i toplog južnog vazduha da cvece u bašti izraste. Sâm ne možeš mnogo postici, ali ako ti pomognu vetrovi Oblaka i vetrovi Juga, možda zajedno možete uspeti. A ako uspeš, ja znam da ce se i Mati Mira odnekuda pojaviti.“
„Hvala ti, mudra Doli“, još je nešto zaustio da joj kaže, ali ga ona prekide.
Pre no što je uronila u dubine, doviknu:
„Požuri!“
Mali Lav se okrete i pojuri da uradi sve kako mu je receno. Tražio je gde borave vetrovi toplog Juga. Putovao je nekoliko dana i cim ih je ugledao, onako zaduvan, ne caseci casa, objasni im šta bi mu trebalo kao pomoc.
Cudnovato društvo nije dugo vecalo:
„Pomogli bismo“, zapoceše vetrovi Juga, „ali bi i ti morao mnogo toga da uciniš. Mi možemo samo do planinskih lanaca Severa, a ako bi nas ti svako jutro cekao na vrhovima planina, možda bismo i mogli da uradimo nešto.“
„Odlicno“, kliknu obradovan Mali Lav, „sutra ujutru vas cekam, a sada hitam do vetrova Oblaka.“
Vetrove Oblaka je zatekao na pucini mora.
„Vetrovi Oblaka, pomozite!“ zavapi Mali Lav i stade im objašnjavati svoju muku.
„Sada vodimo oblake u drugom pravcu“, odgovoriše vetrovi Oblaka, „u prolece i jesen šaljemo ih ka obali, ali ako bi i ti pomogao da predvece bacaš kapljice vode u nebo, možda bismo zajedno stigli da prikupimo dovoljno oblaka.“
„Dogovoreno, doci cu predvece“, pristade Mali Lav, a kako se vec radalo sunce, brzinom pohita ka vrhovima planina po topli, južni vazduh.
Južni vetrovi su stigli na vreme, u cik zore.
„Hvala vam vetrovi Južni“, izusti Mali Lav i potera topli vazduh preko planina, do daleke doline Malininog sela. Nije stigao ni da cestito vidi kako topli vazduh i sunce otapaju sneg, a vec je morao da pode, pomogne u sakupljanju morskih kapi, za kišne oblake. Taj posao mu je bio dobro znan; nekada je pravio penu i bele kreste talasima, a sada kada je postao snažan i golem, oblake su za kratko vreme uspeli da nakupe. Zajedno poguraše kišne oblake prema dalekoj dolini.
Noc je prekrila dolinu, a tiha letnja kiša je natapala zemlju. Nije mogao da se odmori, pred jutro je trebalo ostatke oblaka otkloniti prema brdima, kako bi sunce obasjalo dolinu, a zatim preko planinskih lanaca dopremiti još toplog vazduh sa Juga. Jacao je iz casa u cas, a još vecu snagu mu je davao izgled doline u kojoj je sve najednom pocelo da buja. Ni devojcicu Malin nije imao vremena da obide, ali je nekako osecao da ona brižno neguje svoj vrt. Znao je da ce uspeti.
A onda, jedne veceri, baš kada se zaputio prema pucini, ugleda vetrove Oblaka kako se razmicu i beže na sve strane. „Stanite, vratite se, kuda cete!?“ dozivaše ih on. No ubrzo je zanemeo pred zastrašujucim prizorom: more se dizalo do neba, velika crna pijavica zaklonila je sunce, najcrnje slutnje su se obistinile – to je bio on – Div Vetar. „Mali Lave, jesi li to ti? Hodi sa mnom da se poigramo“, pozva ga Div Vetar.
Mali Lav ga dobro pogleda i vide da Div Vetar jeste snažan, ali ne toliko kako mu je ranije izgledao. Ni sâm nije mogao da prepozna svoj glas koji je gromoglasno odjekivao:
„Ovo je moj Sever, i ja nisam više mali, nego Veliki Lav! Zabranjujem ti da krociš u moje doline, na moja brda, jezera i reke. Kloni se obala moga mora; ovde ja brinem o redu; ja sam ovde gospodar!“
Bila je noc. Ljudi su kasnije pricali kako se od morskih obala, preko reka i dolina, u vrletima planina i brda, cuo strašan huk i lom, kako je sve praštalo, kamenje stenjalo, kidale se litice, drvece povijalo grane, voda penušala. Grmelo je, tutnjalo, sevalo, kao da se sÅ•mo nebo otvorilo. Nikada se ranije nešto slicno nije dogodilo.
Velika borba je trajala do pred jutro, a onda, kako je iznenada pocelo, sve se iznenada i okoncalo. Sve se namah smirilo. Osvanulo je jutro, a pozno jesenje sunce je obasjalo pitomu, zelenu dolinu. Topli vazduh Juga se polako prelivao preko planinskih lanaca.
Od toga dana, u krajevima Severa, više niko, nikada, nije video strašnog Div Vetra. Docnije su pripovedale ptice selice o jednom dalekom moru, gde je obala prepuna pešcanih žalâ, na radost i veselje brojne dece koja se po vasceli dan kupaju i igraju uz obalu mora. Nanovo je Mati Mira neumorno uredivala pešcane plaže. Onamo su ptice zimovale, ali kao da su jedva cekale znak kako bi krenule prema zelenim dolinama, rekama i jezerima Severa. U tamošnjim šumama bezbrižno se njihao Veliki Severni Lav, zalazio u senovite krošnje stoletnih stabala, znatiželjno osluškivao tajnovite price od iskona. Ali, svima bejaše znana njegova namernost da spreci svakog ko bi se usudio da remeti uspostavljeni red Velikog Severnog Lava. A tako ce i u buduce ostati, sve dok se severnim predelima budu igrala deca.