SRPKINJA U VISOKOM DRUSTVU

SRPKINJA U VISOKOM DRUSTVU

Jos kao devetnaestogodisnjak Brajen Malruni, sin elektricara iz kvebeckog
gradica Beje Komo na reci Sen Lorens, govorio je da mu je zivotna zelja da
postane kanadski premijer. I zaista posle punih 26 godina, u septemr bru
1984. to je i postao kao lider Progresisticko-konzervativne partije.
U meduvremenu, studirao je prava, izdrzavajuci se kao vozac kamiona, dok su
se njegovi aristoi kratski rivali iz Liberalne partije zabavljali, do
besvesti igrajuci na ludim zurkama sa engleskom princezom Margaretom.
Procuo se kao „crveni torijevac“ i „radnicki advokat“ svih kanadskih
strajkaca. Kritikovao je korupciju ranijih vlasti, da bi pre dve godine sa
te iste vlasti olisao kao premijer vlade koja je smatrana za
najkorumpiraniiu u istoriii Kanade.
Dok je 16 godina neprekidnog mandata liberala Pjera Tridoa obelezeno
izlaskom Kanade na svetsku scenu i njenim sticanjem drzavnog punoletstva,
osam i po godina vladavine Brajena Malrunija proteklo je u duhu ispomoci
konzervativnoj renesansi Margaret Tacer i Ronalda Regana. Toliko je
amerikanizovao Kanadu da je od nje gotovo napravio pedeset prvu americku
drzavu, bez obzira sto je demonstrativno odbio da ucestvuje u Reganovom
projektu „rata zvezda“ i sto se usprotivio smestaju americkog oruzja na
kanadskom tlu. Ipak, zamerali su mu , sto je sa Reganom opusteno pevao
irske pesme, umesto da spreci , americko zagadivanje kanadskih suma. Sve je
iznenadio i 1991. I kada je odbio Busovu ponudu da postane prvi proamericki
predsednik Ujedinjenih nacija.
Makar stidliivo drzao se devize Uvek smo placali vecu cenu zbog toga sto
smo Kanadjani. Ali Ijudi su bili spremni i da je plate – samo zato sto ne
zelimo da budemo Amerikanci!
Cim je pocetkom 1993. zakljucio da je u velikoj meri izgubio podrsku
glasaca, sam je najavio svoje napustanje politickog zivota i vracanje
privatnom biznisu u kome se izvrsno snalazio i pre nego sto je postao
premijer. Nasledio ga je liberal Zak Kretjen, ministar finansija u
Tridoovoj vladi.
Srpkinju Milicu Pivnicki Brajen Malruni je upoznao u njenom vec legendarnom
bikiniju na kraljevskom bazenu pre nego sto je postala punoletna. Imala je
svega 21 godinu kad je on prvi put postao kanadski premijer. Medeni mesec
su proveli uglavnom u Dubrovniku i u beogradskom hotelu „Metropol“ .
Mila je bila prva supruga nekog politicara u Kanadi koja je s muzem
ravnopravno drzala govore u predizbornoj kampanji, a njegova pobeda
jednodusno je ocenjena kao pobeda njenog sarma. Mnogo docnije su joj
ispostavljeni racuni u aferi „gucigejt“, kada su joj konacno izbrojane
cipele (uglavnom najskuplje sa Gucijevom etiketom) i kada je zbog preterane
sklonosti ka luksuzu uporedena sa suprugom filipinskog diktatora Markosa –
Imeldom.
Porodica Pivnicki je rodom iz Novog Beceja gde je Milin deda Jovan bio
najcuveniji lokalni advokat. Njen otac Dimitrije zavrsio je prvo pravo, pa
potom medicinu. Od rane mladosti zanimao se za umetnost, svirao je nekoliko
instrumenata, proucavao je filozofiju, govorio je francuski, nemacki i
madarski jezik. Posle specijalizacije psihijatrije u Beogradu, nasao je
posao u Sarajevu, gde je upoznao Milinu majku Bogdanku Bobu, medicinsku
sestru. A onda jednog dana mu je do ruku dosao neki inostrani medicinski
casopis u kojem je bio konkurs za zaposljavanje psihijatara u Kanadi.
Primljen je vec posle prvog razgovora. U Kanadi se rodio Milin mladi brat
Jovan.
Dimitrije – Mita Pivnicki brzo je postao jedan od voda srpske zajednice u
Montrealu, a njegova supruga izuzetna domacica koja je za brojne goste
pripremala domace specijalitete – razne pite, sarme, pecenu curku i
bosanski lonac.
Ubrzo po dolasku u Kanadu, Milu su upisali u osnovnu skolu u ulici Sent
Urben. Roditelji su zeleli da ona sto pre nauci engleski. Medutim, vecina
dece u toj skoli i sama su poticala iz ostalih istocnoevropskih zemalja, pa
je Mila umesto engleskog naucila ceski. Njen otac je tada odlucio da
potrosi svu njihovu tesko stecenu ustedevinu i da upise Milu u Mis Edgars i
Mis Krempsis Skul (ESC), privatnu skolu za devojcice u kojoj ce ona, kako
je smatrao, ne samo savladati engleski, nego se i brzo navici na kanadski
nacin zivota. Smestena na vrhu brezuljka koji oivicava ekskluzivnu cetvrt
Vestmaunt, ta skola vaspitavala je uglavnom kceri montrealske elite.
Secajuci se na te dane Mila veli: „Niko u toj skoli nije znao kako sam se
ja osecala, a bio je to osecaj, da sam drugacija. Znate, u skoli
usavrsavate jezik, ali onda dodete kuci i nadete se u potpuno drukcijem
okruzenju. Jedna majka je, recimo, kazala mojoj majci: Veoma je zalosno to
sto cinite, sto primoravate Milu da pohada ovu skolu, a cak ni ne stanujete
u ovom kraju.“
Mila je napustila tu skolu posle treceg razreda, posto je njenim
roditeljima receno kako se ona nikako ne uklapa. Zabrinut zbog te ocene,
doktor Pivnicki odveo je Milu u Alen Memorijal Institut, gde su je podvrgli
najboljim testovima inteligencije koji su se mogli naci u Montrealu.
Rezultati su ispali veoma visoki, a otac ih je odneo u skolu, pruzio
sekretarici i rekao:
„Evo izvolite. A sada vodim moje dete kuci“.
Posle toga su je upisali u osnovnu skolu na Kot-DeNezu, cetvrti radnicke
klase. A doktor Pivnicki angazovao je Binti Mastard, privatnu uciteljicu
koju su mu preporucili susedi, da Milu nauci engleski.
Mila se dobro seca koliko se trudila da se uklopi u razlicite skole koje je
pohadala: „Nije da me nisu oblacili kako treba, majka mi je uvek kupovala
lepu odecu, ali izbor je bio oskudan. Imala sam jednu lepu bluzu, jednu
lepu suknju i skolsku kecelju koja je kupljena dovoljno velika da mogu da
je nosim i kada izrastem. Moj stil iz tih dana odslikavao je moje
jugoslovenske, useljenicke korene kike i prevelika odeca. Secam se tako da
sam isti kaput nosila cetiri zime. Bio je kraljevsko plave boje. Svake
godine nama bi promenila dugmad, jedne godine bi usila mesinganu, druge
kraljevsko plavu. Bio je to kvalitetan kaput, nije se ni pohabao, ali ja
sam znala da je jedan isti, a znale su to dobro i moje drugarice. Takve
stvari cine vas razlicitim od ostalih. Odeca je postala moj znak
raspoznavanja, a da li je ona prevelika ili svake sezone odgovarajuce
velicine, ovde je vazno. Nisam se samo ja tako osecala, vecina useljenika
zeli da se uklopi, a ne da bude drukcija.“

Mi smo aristokrate demokratskog s t i I a Nijedna od skola u koje je isla
Mili nije davala podstreka, ali zato ga je itekako imala u roditeljskom
domu. Umni i strucni Ijudi iz sveta okupljali su se u dnevnoj sobi
Pivnickih da razgovaraju o tekucim dogadajima.
Doktor Jozef Divic, i sam psihijatar, kao i dr Pivnicki, koji je dosvao iz
Jugoslavije u Montreal 1961. godine, prica da je dom Pivnickih a u to vreme
bio je to stan na Ridzvud Aveniji licio na literarne salone kontinentalne
Evrope „Profesori, filozofi, lekari i pravnici okupljali su se tu kako bi
vodili razgovore na najvisem intelektualnom nivou“.
A od najmanjih nogu, jos u Jugoslaviji, Mila je bila deo tih okupljanja,
vec i zbog toga sto u malom sarajevskom stanu nije bilo mesta. Ali,
Pivnicki su zadrzali svoj evropski stil i u Kanadi, ugoscujuci svoje
prijatelje ukusnim jelima i podsticuci razgovore iz kojih njihova deca
nikada nisu bila iskljucena.
U krug prijatelja Pivnickih ulazili su tako Karla i Herbert Miler, nemacki
psihijatar, zatim jos jedan psihijatar Dzordz Peterfi sa suprugom Marion,
poreklom iz Madarske, pa pravnik Eugen Jurisic i njegova zena Olivera,
Jugosloveni.
Dragan Vuckovic, nekadasnji Bobin komsija (Boba je Bogdanka, Milina majka),
koji zivi u Njujorku, opisuje doktora Pivnickog kao „nesvakidasnjeg,
visoko-obrazovanog coveka uvek okruzenog knjigama, cak i kada je bio
mladic, coveka koji voli da cita, razgovara i diskutuje o stvarima i da se
druzi sa sebi slicnim Ijudima“.
Mita i Boba Pivnicki bili su veoma aktivni i pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi
u Montrealu u koju je porodica redovno odlazila nedeljom. A odatle potice
drugi krug intelektualaca koji su dolazili u njihovu kucu. Mita je u Kanadi
ponovo uspostavljao obicaje koje je najvise voleo u svojoj bivsoj zemlji:
„Mi smo aristokratskog stila“ – bile su njegove reci.

Susret sa Brajenom na bazenu Kao da ni za koga nije bilo iznenadenje kada
je Brajen Malruni usao u Milin zivot i kada su na ispitu bili i njegova
odvaznost i njegova strpljivost! Sreli su se u Maunt Rojal Tenis Klubu 14.
jula 1972, dan posle Milinog devetnaestog rodendana. Ona je u svom vec
legendarnom bikiniju sedela na ivici bazena, uzivajuci u dvonedeljnom
odmoru od svog letnjeg posla hostese u Jugoslovenskom paviljonu koji je i
dalje bio otvoren, pet godina posle Svetske izlozbe.
Bilo je to narocito leto za Milu: njeno prvo zaposlenje, njen prvi licno
zaradeni novac. Svidala joj se sloboda koju joj je taj novac obezbedivao. A
rad u Jugoslovenskom paviljonu pruzio joj je mogucnost da upozna lstoriju i
obicaje svoje rodne zemlje. Imala je vec i neke svoje planove za buducnost.
Ali, oni svakako nisu obuhvatali trideset trogodisnjeg coveka u crvenim
kupacim gacama koji se stalno raspitivao o njoj. Prijatelji su joj prenel!
da on hoce da se upozna s njom, al ona nije bas marila.
Medutim, Brajen je prisao. Samo sto su ih prijatelji predstavili, pocela je
i iznenadna letnja nepogoda. Predlozio joj je da udju unutra i odmah poceo
da pravi planove za vecernji izlazak. Ali, Mila mu je rekla da mora da cuva
mladeg brata i sestru. Brajen je odgovorio da je to sasvim u redu i da ce
zato on doci kod nje kuci. Kada je te veceri odlazio, rekao je da ce doci
po nju u petak uvece. A sutradan je stigla posiljka od dvanaest crvenih
ruza sa najduzim drskama koje je Mila ikada videla. U poce=EDku Mila nije
bila nacisto kuda ce je odvesti sastanci svako vece, ali stvari su se veoma
brzo odvijale: „Mozete li samo to da zamislite? On je imao trideset i tri
godine, a ja sam smela da ostanem napolju samo do jedanaest uvece! Mama me
je cekala na vratima svake noci, sa upaljenim svetlima“.
Gospoda Pivnicki stvarno bas nije olaksavala zivot Brajenu Malruniju. Evo
sta ona o tome kaze: „Dolazio je svako jutro da je vozi u skolu. Nama se to
nije dopadalo. Zatim ju je pozvao da putuju u Rusiju na hokejaski turnir na
kome je Kanada ucestvovala. Ja sam kazala: Moze samo preko mene mrtve! I
sta ona uopste zna o hokeju? Svaki put kada bi joj poslao cvece, sakrivala
ga je u svoju sobu, posto je znala da ja to ne odobravam. Smatrala sam i da
je suvise star za nju, ali ona je neprestano govorila kako je on upravo
pravi covek i kako ce imati lepu porodicu. Pa, ipak, nije mi se nikako
svidao.“
I jos:
„Jedne noci sam se probudila jer sam osetila dim, a ja se inace uzasno
plasim vatre. Skocila sam iz kreveta i cula Milin glas. Povikala sam: Mila,
sta je to? A ona je odgovorila: Tu je Brajen. On se taman vracao sa
aerodroma, bila je ponoc. Stajao je u predsoblju sa upaljenom cigaretom.
Samo sam rekla: Napolje smesta!“
„Jednoga dana – nastavlja gospoda Pivnicki – Brajen je dosao k meni i
upitao me: Sta je to sto Vam se toliko ne svida kod mene? Imam dobru
struku, iz dobre sam porodice, imam dobar posao. Ja sam mu odgovorila da je
to zbog njegovih godina, posto Je Mila veoma mlada i treba prvo da zavrsi
skolu. Ali, on je povisenim glasom uzvratio: Bobo, tih dana me je zvao
Bobo, nikada jos nisam sreo nekoga kao sto je Mila. Svidalo se to Vama ili
ne, ja cu ostati uz nju narednih cetrdeset godina. Time me je pridobio. A
mome muzu se on dopao od samog pocetka, ali kod mene je to islo mnogo
sporije“.
U novembru je Brajen otputovao na dvonedeljni odmor. Posle sest dana je
pozvao Milu, rekao da se vraca i da zeli nesto da joj saopsti. Izasli su na
veceru u Alpenhaus i izmedu govedeg fondija i vina Brajen je rekao: „Mozda
bismo sutra mogli da odemo i odaberemo prsten“. Ali, Mila nije htela ni da
cuje o vencanju pre nego sto on ode kod njenog oca i zamoli za njenu ruku.
Otisli su do Pivnickih. Brajen je seo sa doktorom Pivnickim u dnevnu sobu,
a doktor, koristeci svoje omiljene analogije sa sahom, rekao je: „Pa,
Brajene, ti si beli, sto znaci da prvi kreces. Sto mi, lepo, ne kazes u
cemu je stvar?“ Konacno su Pivnicki dali svoj blagoslov. Veridba je bila
19. decembra 1972, na dan slave Pivnickih…
Mlada je bila divna, mladozenja zgodan. Svadbenom slavlju prisustvovali su
sve sami odabrani advokati iz MontrealaMajkl Koger, Bernard Roj, Iv
=46ortije, Lovel Mjurej – pa jato Jugoslovenshh deverusa, zatim
francusko-kanadska prva deverusa Monik Brosar. Bilo je gostiju sest
nacionalnosti, ukljucujuci toliko Jugoslovena da se najvise pricalo o
bivsoj domovini i mladinom detinjstvu.
Milica Pivnicki i Brajen Malruni vencali su se u Crkvi Uspenja u Vestmauntu
suncanog 26. maja 1973. Monik Brosar, Milina najbolja prijateljica, je o
tome ispricala: „Sve je bilo savrseno, svaki i najsitniji detalj brizljivo
pripremljen. Izgledalo je da se to vencanje planiralo godinama“.
Pripreme su doista bile temeljne. Prijatelji su pozivali mladi par na
desetine zurki, momackih i devojackih veceri. Danima su pokloni stizali u
kucu Pivnickih, a sati i sati utroseni na rucno sivenje haljina za
deveruse, kao i za Milinu vencanicu elegantnih, dugih rukava, sa visokim
okovratnikom, nasivenom cipkom i velom dugackim, koliko i katedrala.
Milino vencano ruho bilo je upotpunjeno niskom od jednog reda kultivisanih
bisera, u kosi su joj bile upletene trake svezane u maAne i drzala je buket
krasulja. Vencanje je obavljeno po tradicionalnom katolickom obredu, uz
prisustvo dve stotine zvanica. Posle je priredjen koktel u Klubu Mek
Gilovog Fakulteta, strogom i ozbiljnom starom klubu prepunom koznih stolica
i potamnelih portreta u ulju predasnjih dekana, kao i desetinama malih
lampi za cltanJe.
Ovde je doktor Pivnicki ranije cesto dovodio svoju decu i Mila je uvek
tvrdila da ce bas tu prirediti slavlje kada se bude udavala. Boba je vise
volela da svadba bude u skladu sa jugoslovenskim obicajima: uz sto krcat
dakonijama i sa igranjem do sitnih sati, ali Mila i Brajen su smatrali da
njihovim prijateljima vise odgovara dostojanstven koktel, a i onako su
zurili na avion, da u pet sati polete za Pariz, na svoj medeni mesec.
Brajen Malruni poceo je svoju zdravicu recima da samo jednoj osobi duguje
svoju narocitu zahvalnost, a to je osoba odgovorna sto Je nJegova nevesta
danas ovde. I dok se doktor Pivnicki malkice uspravio u svojoj fotelji,
buduci kanadski premijer je nastavio:
„Jasno je da danasnji dan ne bi bio ovakav bez odluka koje je donosio jedan
veliki jugoslovenski patriota“. Doktor Pivnicki se vec smesio i klimao
glavom, a onda je Brajen Malruni zavrsio svoje obracanje: „Mislim, naravno,
na marsala Tita,.coveka koji je svojom politikom prisilio Mitu Pivnickog da
dovede svoju porodicu i moju dragu nevestu u Kanadu!“ Erupcija smeha iz
grla prisutnih Jugoslovena ispunila je prostoriju…

Brajen je imao ambiciozne politicke planove, a Mila je u potpunosti bila
sprema da mu u svemu pomogne.
„Bili su to nasi zlatni dani u Montrealu“, seca se Brajen. „Mila je bila
puna zivota, uzbudljiva osoba, vredna da se s njom podeli zivot.
Interesovala se za sve, od putovanja do simfonijskih koncerata. Cak sam
uspeo da je uverim kako vredi otici i na hokej, ali mi je za to trebalo
malo vise vremena. Imali smo puno prijatelja, bili smo mladi i puni
energije, tako da smo i mnogo radili, ali i uzivali zivot u potpunosti.“
Mila je bila stvarno odana Ijudima koje voli, a Brajen je bio prvi – njegov
posao, prijatelji i karijera. Cak i u prvim danima braka, Mila je umela da
u tren oka priredi veceru za deset osoba, samo ako je bilo potrebno da
Brajen ugosti klijente. Desavalo se da ona dode kuci posle predavanja na
fakultetu u cetiri ili pet po podne, a on javlja da ce dovesti osam osoba
na veceru. Ona bi ponovo uskocila u auto, odvezla se na Etvotersku pijacu i
u pola osam docekala goste kao da se zato pripremala ceo dan.
Uza sve obaveze koje je imala, uz bebu i kuce, Mila je kucu drzala uvek u
besprekornom stanju. Njena zaova Oliva Eliot veli da je uvek zna kao takvu:
„Kuca im je uvek blistala. Namestaj je bio uglancan, u vaznama sveze cvece
i sve je odisalo dobrodoslicom i opustenom atmosferom. Prosto me je
zapanjivalo kako je jedna tako mlada zena umela tako dobro da vodi
domacinstvo. A kada smo moj muz i ja doputovali natrag u Kanadu iz Irana,
gde je on radio, a ja pozelela da odem do Njujorka i posetim sestru, Mila
je pozvala mog muza i dvoje dece da budu kod njih tri pune sedmice. Potpuno
jednostavno: mozete li to uopste da zamislite!“
Istovremeno, Mila je istancala svoj stil. Skratila je dugu, ravnu kosu sa
razdeljkom po sredini, kakva se nosila sezdesetih, napravila siske koje ce
posle postati njen zastitni znak zajedno sa dugim, uvek savrseno
izmanikiranim noktima i haljinama smelih boja i dezena.
Nekoliko godina docnije, Krejg Oliver, izvestac kanadske televizije iz
nacionalnog parlamenta, sazece ovako divljenje prema supruzi premijera koje
je, zbog razmera koje je dobilo, nazvao Mila-manija: „Nikog nalik njoj
nismo imali generacijama. Imali smo dve caknute, stare usedelice i Merion
Pierson koja je bila Ijubazna zena, ali ne i supruga politicara u bilo kom
smislu. Nikada jos mi nismo imali stvamo modemu zenu.“
Novi ispit za Milu poceo je onoga casa kada je postala supruga lidera
Opozicije Njenog Kraljevskog Velicanstva. Jos za vreme predizbome trke,
sive eminencije Konzervativne stranke gledale su u nju kao sto ratari
nadziru useve pitajuci se kakva ce biti zetva; bio je postignut i konsenzus
da Mila Malruni znaci ogromnu potporu za stranku, kako je izjavio tadasnji
sef kabineta premijera Bil Dejvis: „Mila je u stanju da svakoga trenutno
oraspolozi ona ume kako sa decom na ulici za vreme Helouvina, tako isto i
sa princezama kao i sa sovjetskim suprugama na zvanicmm pnJemlma.“
Mila-manija bila je u punom zamahu, tako da joj je postala neophodna
saradnica sa punim radnim vremenom. Sve vodece novine i casopisi donosili
su napise o njoj, pocela je da dobija desetine poziva i to narocito iz
mesanih kulturno-etnickih zajednica da odrzi govor, da se makar pojavi.
Tako je angazovana Boni Braunli koja joj je ubrzo postala mnogo vise od
saradnice, jedna od Milinih najblizih prijateljica. Od 1. septembra 1983.
do 4. septembra 1984. godine, njih dve su provodile dvadeset pet od
trideset dana u mesecu na putovarljima. Obisle su na stotine kanadskih
gradica, u nekima bile i po deset puta.
Mila je svuda bila zvezda. Boni prica: „U avionima su se svi uvek gurali
oko Mile i nudili: O; gospodo Malruni, sta biste zeleli da Vam dones=E9m?
Hocete li nesto da popijete? Da li Vam je udobno? Ona bi odgovorila sta
zeli da popije, u mene bi samo pogledali i odlazili. Mila bi povikala:
Molim Vas, ako je usput, Boni bi zelela to i to… To se dogadalo bukvalno
na svakom letu, tako da sam pocela uz nju da se osecam kao nevidljiva
zena.“
U to vreme Malrunijevi su se uselili u Stornovej, zvanicnu rezidenciju
lidera opozicije. Zgrada je odavno vec bila „crna ovca“ vladine komisije
koja se starala o rezidencijama; u prethodnih sedam godina obnavljali su je
tri puta, prvo za vreme mandata Morin Mektir, zatim Pjera Tridoa, pa opet
Mektirove. Po svemu sudeci, tu zgradu je trebalo odavno srusiti, ali kako
su se u njoj jos od 1950.
Jedan za drugim i kako je za vreme Drugog svetskog rata tu boravila
holandska kraljica Julijana sa porodicom, nakupilo se „istorijskih zasluga“
i niko se nije usudivao da dirne u to pitanje.
Tek je Mila preuredila Stornovej. Bila je to prilika da svima pokaze kako
je sjajan dizajner. Doduse, angazovala je i razvikanog dekoratera {)ovanija
Movinkela, koji je nameravao da toj kuci podari izgled starinske raskosi,
sa clme se Mila nije slozila. Htela je jasne i svetle boje koje spadaju u
njen stil. Cak se i {)ovani posle divio njenom istancanom ukusu. Pozirali
su zajedno na fotografijama preuredene kuce gde se videlo sve, cak i
majusni, deciji umivaonici, koje je Mila postavila na drugom spratu.
Predstavljanje kuce u javnosti dobro je primljeno, Mila je polozila jos
jedan ispit.
Ovako pripremljen Stornovej mogao je da primi stotinu Ijudi sa liste „Ko je
ko u Otavi“, pozvanih na pryem uoci Bozica. Kuca je izgledala divno, sa
okicenim jelkama i girlandama. Posto je Mila imala obaveze van kuce, Majkl
Meksvini je tamo otisao neposredno pre prijema da proveri da li je bas sve
kako treba. U kuci postoje tri kamina: u dnevnoj i radnoj sobi i u
predvorju. Meksvini je upalio vatru u tom trecem kaminu, zatvorio staklena
vrata, pa posao da uradi isto i u preostala dva kamina. Medutim, zaboravio
je da otvori odvod u cevi kamina. Kada se vratio, predvorje je bilo puno
dima koji je sukljao, a osam stopa visok, beli zid od kamina je potpuno
pocrneo od cadi.
Bilo je pet sati, a gosti su bili pozvani u sest. Jedva da se i moglo
disati u toj prostoriji. Meksvini se razleteo da pootvara prozore, ukljucio
je i ventilatore ne bi li dim brze izlazio napolje i pozvao osoblje, ukupno
troje Ijudi, da cetkicama za zube operu kamin. Nesto pre sest pojavila se
Mila. Ni najmanje uznemirena rekla je: „Otvorite staklena vratasca u kaminu
i odzak ce sam povuci dim.“
Cak je prokomentarisala kako je bolje da prostorija bude hladna posto
dolazi toliko Ijudi!
„Neverovatna zena“, zakljucio je Meksvini.
Milin naredni test kao supruge politicara usledio je kada je postala
gazdarica palate u Saseks Drajvu broj 24 (zvanicna rezidencija kanadskog
premijera) Odmah posto je Brajen postao premljer, Mila e s za sebe uzela
kancelarliu u Lengvm Bloku, zgradi u kojoj je smesten veci deo ministrovog
kabineta i angazovano je osoblje da obraduje njenu postu (a to je nekih 10
hiljada posiljki godisnje), zatim pozive (kojih ima dvanaestak nedeljno),
kao i one dogadaje koje ona ugovara i uskladuje za premijera (na primer,
kada su princ i princeza od Velsa posetili Otavu krajem 1991. godine, Mila
je priredila gala prijem za 2.100 osoba).
Nije ona bila prva supruga premijera koja je imala sopstvenu kancelariju,
ali, Mila-manija je bila na zalasku i stampa je u Otavi pomno pratila svaki
korak prve dame, a narocito su pod lupu stavljeni njeni enormni troskovi.
Preispitivano je kolika su sredstva potrosena najpre na Stornovej, pa potom
i na Saseks Drajv koji je isto tako bio kompletno preureden.
Tako je stampa belezila svaku i najsitniju pojedinost oko preuredenja
Saseks Drajva 24, sto se izrodilo u takozvanu „Aferu Dovani“, buduci da je
i tu bio angazovan isti dekorater kao i kod Stornoveja.
Na naslovnoj strani „Glob end Mejla“ obJavlJen Je napls novmarskog para
Stivi Kamerun i Grejem Frejzer, koji je pocinjao ovako: „Plakari
dizajnirani narocito za stotine pari cipela, ukljucujuci i tuceta
premijerovih patika, kao i za bebi-du secice , koj i se vise ne koriste ,
cine samo deo silnog namestaja u Saseks Drajvu 24″. U „Setrdej najtu“,
Robert Fulford je Milu uporedio sa Zaklinom Kenedi, a Sjuzan Rajli, u
svojoj knjizi „Supruge politicara“ na jednom mestu je nasla slicnost izmedu
Mile i Imelde Markos, a na drugom je nazvala „Evita ledenih pampasa“ (misli
se na Evitu Peron).
Stivi Kamerun je najvise od svih pisala o Mili i kaze kako u svojoj
dokumentaciji ima osamdeset fascikli o njoj – pocev od Djovanijevih
priznanica, do podataka o tome ko placa njeno hemijsko ciscenje i sta biva
sa hranom koja joj preostane posle prijema. Stivi ovako objasnjava prirodu
svog rada: „Ljudi misle da ja vodim nekakav svoj privatni krstaski rat
protiv te zene, ali to nije istina. Moj cilj je sasvim jednostavan: novac.
Mene samo zanima kako to oni zive poput milionera sa Palm Bica, od
premijerove plate?“
Mila se nije nimalo uzbudivala zbog ovakvog pisanja i novinarskog
istrazivanja. Ona cak nije odgovarala na optuzbe. Govorila je: da su
dovoljno stekli dok je Brajen radio u mocnoj Ajron Or Kompaniji i da su
njeni licni troskovi samo njena licna stvar…
lako je Mila privlacila paznju gde god bi se pojavila, putovanje u London
na samit G-7 1991. godine od nje je nacinilo slavnu licnost i na
medunarodnoj sceni. Sedam dnevnih listova izvestavali su o njoj na
naslovnim stranama celu sedmicu koliko je samit trajao. Naslovi su se
prosto nadmetali: „Mila: ocaravajuca u zutom“, „Opa! Ovo je Milin sou
visoke mode!“, „Glamurozna Mila igra se diplomatije“, „Mila je samit
stila“. U garderobi vrtoglavih modela i cena, Mila je sve druge ucesnike
samita bacila u zasenak.
Helen Filding opisala je u „Sandi tajmsu“ kako je pocelo:“Zamislite samo
ovu scenu u Dauning Stritu (ulica u Londonu u kojoj se nalazi sediste
britanskog premijera) na samom pocetku samita skupila su se sva svetska
piskarala na foto-seansu „G-7 supruga“, kako su zvanicno nazvane. I svi su
bili ludi od brige kako da raspoznaju koja je cija supruga, medu
sredovecnim, otmeno odevenim damama. Konacno, supruge se pojavljuju, sve
odjednom. A neciji glas ispusti pitanje umesto svih nas: Ko je ona
fantasticna zena do Norme (Mejdzor)?“
Paparaci su prosto izludeli sevajuci blicevima svuda i neprestano jureci za
njenim petama. Dosadivali su i Karolini (najstarije od cetvoro dece
Malrunijevih) koju je majka povela na samit, zivkajuci je telefonom,
trazeci intervju i zapitkujuci da li je Ijubomoma na mamu.
Mila o tome kaze: „To nije bilo nimalo prijatno. Osecala sam se u hotelu
kao zatvorenik, neprekidno su vrebali i na glavnom i na sporednom ulazu,
tako da Karolina i ja nismo mogle ni da prosetamo ni da budemo turisti.“
Boravak u Londonu ovako je na kraju sazet u novinama: „Velika medunarodna
pomodarka Mila Malruni izasla je sinoc kao neosporna pobednica i zvezda
zavrsne veceri samita kako se pod svetlostima Bakingemske palate pojavila u
luksuznoj cipki i satenu i sa osmehom od kojeg se vrti u glavi. Ali, vec od
prvoga dana kada se pojavila, najmlada i najglamuroznija prva dama na svetu
privukla je paznju svojim „sanel“ kostimima i mini-suknjama.“
Britanske novine nasiroko su raspravljale o Milinom „sopaholicnom“
temperamentu (onaj ko je opsednut kupovinama) i pala je procena da je na
garderobu potrovsila vivse od 200.000 dolara kada se uzmu u obzir njene
„sanel“ tasne, Bulgarijev nakit, pa njena Ijubav za Ralfa Lorena, Gucija
kao i francuske dizajnere. „Sandi tajms“ je cak na celoj strani doneo pricu
o suprugama i procenjivao vrednost njihovih toaleta. Tako je jedna Milina
„toaleta“ morala kostati barem 5.000 funti, nasuprot „skromnom siku“ Norme
Mejdzor od 380; nemacka elegancija Hanelore Kol nije placena vise od 1.500
funti, a ono u cemu se pojavila Shio Kaifu tek 800…
lako Mila voli Pariz, njen omiljeni grad za setnju, jelo i kupovine je
Njujork. Za nju je on, kaze, najkosmopolitskiji grad na svetu. Njujork je
samo sat leta udaljen od Otave i tamo ona moze da ode kad god pozeli da
bude anonimna, da do mile volje razgleda galerije, ide u pozoriste,
kupovine i restorane.
A kad je o garderobi rec, Mila obicno kupuje cetrnaest toaleta godisnje
cetiri dnevna kompleta za leto, isto toliko za zimu, po dve koktel-haljine
za svaku sezonu i dve dugacke haljine. Ona jos sebi najcevsce priuvsti po
tri ili cetiri dzempera po sezoni i to pretezno rukom pletene modele Linde
Lang. Ona ima sezdesetak pari cipela i cizama, medu kojima je veliki broj
svilenih koje je davala da se oboje kako bi joj se slagale uz neku haljinu.
Neke cipele nosi jos od kako se udala.
Tokom jednog dana Mila nosi samo jednu toaletu, pa makar na njenoj listi
bila dva tako razlicita izlaska kao sto je odlazak na klizaliste i poseta
bolnici. Ako ima vremena da se izmedu obaveza vrati kuci, ona se najradije
presvuce u dzins i dzemper, ili u trenerku.
Ona voli da nosi bunde i ne pada joj na pamet da se zbog toga pravda: „Ne
nosim krzna ugrozenih vrsta, niti verujem da se zivotinje love klopkama
koje im lome noge. U nasim jezerima ima toliko dabrova i foka u okeanu, a
poslovi s krznom hrane 100.000 Ijudi i njihovih porodica u Kanadi. Mislim
da smo daleko otisli u preterivanju oko borbe za zivotinjska prava“.
Medu razlozima tolikog Milinog uspeha u poslu kojim se bavi sigurno lezi i
to sto se ona ne osvrce mnogo na ono sto Ijudi o njoj govore ili misle. Zna
da niko ne moze svima ugoditi. Kada putuje s muzem, odeva se da bi
impresionirala i menja toalete svaki dan. Zna i da izgrdi svoju decu,
obicno na srpskom – naravno samo ako su zasluzila i nikako pred drugima.
Obicno ona tada uhvati detinju rucicu i kaze „Hajde da nas dvoje malo
porazgovaramo u drugoJ sobi“.
Montreal, 19. decembra 1991. Sneg lagano pada na Aveniju Marlou.
Tamnomodra limuzina zaustavlja se pred kucom od crvene cigle sa belim
prednjim tremom. Mila Malruni izlazi kroz zadnja vrata, prelazi zavejanu
ulicu i uspinje se stepenicama do ulaza u kucu u kojoj je odrasla. Ulazi i
odmah hvata ocev pogled. „Milice“, mrrnlja on, „stigla si kuci“. Obicno
Mila dolazi sa Brajenom i decom, pa kada je otac video da je sama, njegovo
prvo pitanje je bilo: „Pa gde su svi?“
Mila objavsnjava da je Brajen u Otavi na sednici vlade kojoj predsedava i
jednostavno nije mogao da dode. Karolina je u Engleskoj. Ben mora da zavrsi
seminarski rad pre Bozica, a Marka i malog Nikolu ce uskoro neko da doveze.
Slava je i bez obzira na sve, Bogdanka i Dimitrije Pivnicki ocekuju da toga
dana sva njihova deca budu kod kuce. A u kuci se iskljucivo govori srpski.
Milina sestra Ivana dosla je iz Toronta, a tu je i brat Jovan sa suprugom
Manuelom Soares i njihovom bebom. U kuci je i mnostvo jugoslovenskih
prijatelja. Pivnicki nemaju rodjaka u Kanadi, ali, kako rece Boba, pola
Jugoslavije spavalo je ovde, na njenom kaucu, bavs kao da su im rod.
Doktor Pivnicki posmatra to mnostvo Ijudi s ponosom. Od kako je stigao u
Kanadu, pre trideset i tri godine, uporno je radio da postavi na noge
srpsku zajednicu u Montrealu. On i Bogdanka Boba podigli su njihovo troje
dece kao Kanadane, sa bogatim jugoslovenskim nasledjem.
U ovoj kuci Mila nikad nije bila supruga kanadskog premijera. Tu je ona
uvek Milica, prvorodeno dete Pivnickih. Glas iz kuhinje poziva: „Dodi da
promesas!“ Mila Prilazi sporetu, pomirise sarmu koja se kuva u ovecem
loncu, pa ih malo promesa drvenom varjacom.
„Kako ovo pravis, mama! Predivno mirise!“
U Bobinoj kuhinji ima hrane za omanje selo: pripremala je slavu cele
nedelje. Tu su krompir-salata i ruska salata, zatim pita od sira i spanaca,
urmasice i kiflice od badema i lesnika. „Neka neko pogleda pecenje“ –
naredjuje dalje Boba.

Mili je lepo u njenoj staroj kuhinji, u roditeljskoj kuci, gde je toliko
puta kao tinejdzerka pomagala majci da skuva rucak, da opere sudove i gde
je slusala porodicne price. Ove nedelje ona je odrzala sest prijema sa vise
od 200 Ijudi u Saseks Drajvu 24, a tek joj predstoji jos dvanaest bozicnih
dogadaja na koje mora da ode zajedno sa Brajenom. U poslednjih petnaest
dana njih dvoje sest su proveli na putu. Lepo je biti kod kuce!
A u ovoj kuci nema stampe da prati svaki njen ulazak i izlazak, ovde ona
moze slobodno da se sali sa bratom i sestrom, da prstima vadi papriku iz
tegle, da razgovara sa starim prijateljima i susedima. Kada je napustila
ovu kucu 1973. nije mogla znati da ce bas ona postati sinonim za domace
ognjiste u Kanadi. I do tada je imala zanimljiv zivot jos kao dete u
Jugoslaviji, pa kao useljenik u Montrealu i kao gradska devojka u
Vestmauntskoj gimnaziji. Pa, ipak, sve najbolje je tek bilo pred njom.
A posle godina i godina provedenih u Otavi kao supruga politicara, Mila kaze=
:
„Ovaj nacin zivota izmeni coveka. Postala sam pomalo cinicna, sto ranije
nikad nisam bila. Nisam vise ni naivna kao nekad, ali sam bogatija za mnoga
iskustva. Mnogo vise poznajem ovu zemlju i osecam se stvarno srecnom sto
sam obisla toliko mesta i u