POGLED NA IKONU, SEćANJE NA DIJANU

Bračni par Mara i Vojko Aleksić iz Špajera, utemeljivači Humanitarnog mosta, i ovog leta ugostili su u svojoj porodičnoj kući u Srpcu, gradiću u Republici Srpskoj, jednu od svojih štićenica. Bila je to njihova mlada zemljakinja, 24-godišnja Dijana Grujičić iz Koprivne kod Oštre Luke, koja je, od posledica preležane upale moždane ovojnice pre devet godina ostala trajno nepokretna.
U akciju za pomoć ovoj devojci uključili su se mnogobrojni čitaoci „Vesti“ iz celog sveta, a Aleksići su punih godinu i po bili u kontaktu sa njom, razmenjivali pisma i često vodili duge telefonske razgovore.
– Dijana nas je osvojila već tokom prvog razgovora. Bila je tada u Podgorici u srednjoj trgovačkoj školi. Pomirila se sa sudbinom invalida, ali ne i da život provede u izolaciji i ne iskoristi svoje intelektualne i duhovne potencijale – priča Vojko Aleksić.
Naklonost koju su ovaj dobrotvor i njegova supruga gajili prema Dijani, sada je mnogo više od toga. Jednodnevno druženje pokazalo im je da Dijana zaslužuje daleko više od onog što joj život pruža i da je svaka donacija čitalaca „Vesti“ otišla u prave ruke.
Rođena i odrasla u porodici koja jedva sastavlja kraj sa krajem, vrlo rano je shvatila da samo obrazovanjem i marljivim radom može sebi obezbediti život u kome se meso ne jede samo za praznike, morske plaže gledaju na razglednicama, svetske metropole, pune kulturnih znamenitosti, na ekranu prastarog televizora crno-bele slike.

Najvredniji dar

Ni Dijana Grujičić nije došla u posetu porodici Aleksić praznih ruku. Ova devojka, iako želi sa studira prava, poseduje izuzetan dar za slikarstvo. Svaki slobodan trenutak provodi sa kičicom, platnom i bojama.
Mari i Vojku Aleksiću poklonila je ikonu svetog Vasilija, njihove krsne slave.
– To je pravo umetničko delo, za nas neprocenjive vrednosti. Svaki pogled na ikonu pogled je i na Dijanu – kaže Vojko Aleksić, duboko ganut pažnjom svoje štićenice.

Ni teška bolest, ni invalidnost nisu ugasile njene ambicije. Svojom i roditeljskom upornošću savladala je administrativne barijere i upisala Specijalnu školu za invalidnu decu i omladinu u Podgorici. Porodicu je viđala samo za raspuste. Novca nije bilo da je obilaze i šalju pakete.
– U Dijaninom životu sve se promenilo kada su brigu o njoj preuzeli čitaoci „Vesti“. Ta skromna devojka još uvek sa čuđenjem priča o divnim ljudima koji su joj toliko toga darovali, domski život učinili lagodnijim, đačke dane nezaboravnim. Svoju zahvalnost za sve što su uradili pokazuje ne samo rečima nego i delima, snagom kojom se bori da se potpuno osamostali. Trenutno joj je preokupacija upis na Pravni fakultet u Banjaluci, pošto je sređenu školu završila sa odličnim uspehom. Nažalost, i tu su pred nju stavljene barijere, ali ja se svim srcem nadam da će ih Dijana prevazići, kao i sve prethodne na svom nedugom, ali trnovitom životnom putu – priča s oduševljenjem Vojko Aleksić.

Armija siromaha

Vojko Aleksić redovni je donator Crvenog krsta u rodnom Srpcu, ali i pojedinaca i familija u svom zavičaju za koje sazna da su se našle u kakvoj velikoj nevolji.
– Poneli smo odeće, obuće, dva televizora i još nekoliko manjih tehničkih aparata, onoliko koliko je moglo da stane u kola. Da smo doneli i trostruko više ne bismo imali dovoljno da podelimo onima za koje su nam rođaci i komšije pričali da jedva preživljavaju. Teško mi pada što je u Republici Srpskoj toliko sirotinje, a ja sam na kraju radnog veka i više nisam u mogućnosti da pomažem kao ranije – kaže 58-godišnji Vojko Aleksić, čije je ime zlatnim slovima ispisano u sećanju armije siromaha, bolesnika, invalida…

Kao i svi rastanci ljudi koji se vole, poštuju i razumeju i ovaj je bio bolan i za gošću i za domaćine. Mnoštvo poklona kojima su Aleksići ispratili Dijanu, kao sve štićenike prethodnih godina, pomogli su i jednima i drugima. Tugu u Dijaninim očima zamenilo je iznenađenje, a potom i oduševljenje. Nova invalidska kolica doneta su za nju iz Nemačke. Bio je tu i topli krzneni kombinezon, specijalno krojen za invalide, koji će, nadaju se Aleksići, buduću pravnicu šititi od zime na putu od doma do fakulteta. Poklonili su joj i kompjuter koji već dugo u razvijenim zemljama nije privilegija bogatih nego učilo studenata, a zlatni lančić nosiće oko vrata ne kao ukras nego amajliju.
Dijanino oduševljenje olakšalo je rastanak njenim dobrotvorima. Devojačko lice obasjano širokim osmehom nastavlja da trepti pred njihovim očima i ulepšava sumornu jesen koja ih je sačekala u Špajeru.