Pismo iz Barselone

U trenutku kada Marko Kraljević udara vilu buzdovanom, naš domaćin ubacuje još neke fraze na katalonskom i prvi redovi publike glasno reaguju. Prasak smeha katalonskih klinaca bio nam je pouzdani znak da je tačka uspela

Barselona nije daleko odavde, a verovatno nije predaleko ni bilo koji kutak ove planete kada, iz aviona, sa nekih 10.000 metara visine pogledom obuhvatite ceo horizont, od tačke vašeg polaska pa otprilike sve do odredišta. Na taj način možete sagledati, za kraće relacije gotovo u jednoj vizuri, ceo vaš put sa svim „markerima“ koji mogu biti istaknuti planinski vrhovi, obale mora i sl. Naravno, sve to pod uslovom da vaš let prati lepo vreme. Sve u svemu, nešto malo jače od dva sata vožnje, s tim što je moj put bio podeljen na dva jednaka dela, jer sam prelazio na drugi avion u Italiji.

Na stranu optičke impresije koje mogu biti varljive, a zemlja je okrugla. U svakom slučaju, u Barseloni sam se, i pored presedanja, našao prilično brzo. Domaćin budućeg događaja, moj prijatelj Tigran, Srbin nastanjen u glavnom gradu Katalonije, podsetio me je tada da brzina putovanja avionom ima za posledicu jednu neobičnu percepciju vremena i prostora i da će proteći još koji dan pre nego što se zaista budem prizemljio. Još tim pre što me je u Beogradu ispratila jaka kiša i već hladno vreme, a u Barseloni dočekala vedrina neba, toplota i omamljujući mirisi Mediterana.

Lutkarska pozorišta

Previše impresija i meditacija? Međutim, ubrzo, već krajem istog dana dok sam stajao na ulazu u pogon radionice za tapaciranje i restauraciju nameštaja „Štand 16“ koju vodi Tigran, preda mnom je bila tvrda zbilja. Konkretan zadatak: ovo brdo stvari nabacanih u prednjem delu prostranog pogona moramo raščistiti, a onda urediti prostor za izložbu i još pripremiti ceo program za fiestu. A fiesta će biti za nepuna dva dana…

Usledila je velika radna akcija. Radionica se nalazi u pitomoj ulici koja se polako pretvara u pešačku zonu Espluges de Ljobregata, mirnog predgrađa Barselone. Posao nimalo lak, ali atmosfera je opuštena i svako daje neki doprinos celoj priči. Tu su i rođaci, prijatelji, bebe u kolicima, komšije sa svojim kučićima… Glasna muzika se čuje i sa ulice, tačnije to sa diska peva Pavle Aksentijević prastare srpske narodne pesme. Miriše i domaća srpska šljiva pomešana s tapasima, raznim domaćim katalonskim mezetlucima. Svaki pojedini ukus je tu priča za sebe, pikantni raj i za prave znalce i za istraživače –hedoniste koji žele proniknuti u dublju strukturu kulturnog identiteta sredine. Kulturno prožimanje je na delu, sasvim lepo funkcionišu zajedno Katalonci, Slovaci, Španci, Srbi, Rumuni, Švajcarci i ko zna još ko…

Da pojasnim stvari, došli smo na „Balkiberfest“, mali festival lutkarskih pozorišta. „Balkiber“ je zapravo skraćeni naziv Balkansko-iberijske kulturne asocijacije koju su osnovali supružnici Tigran Mašić i Rosa Orive Kamprubi, oboje višestruko nadareni umetnici, a u pogonu prave zanatlije i majstori svog posla. Pogon „Štand 16“ se za sada jednom godišnje pretvara u svojevrsni kulturni centar. Iz Beograda smo za ovu priliku doneli naše folklorne lutke koje su predstavljale glavni segment izložbe koja je priređena za fiestu, a došla je i Ana Milovanović, inicijator i autor školskog programa izučavanja i animacije folklornih lutaka kod nas. Deo zidne površine bio je rezervisan za Etnografski muzej u Beogradu, odnosno fotografije maski iz zbirki muzeja. Sučeljene su im bile tradicionalne katalonske maske teatra „Unikornis“ koje je video svet na otvaranju Olimpijade. Podatak da Barselona ima oko 250 pozorišta zvuči u prvi mah neverovatno, sve dok se stranac eventualno ne uživi u lokalni ambijent pa mu se ta fantastična teatarska tradicija već učini kao logična i normalna stvar. Štaviše, u velikom broju slučajeva to su i jake porodične tradicije.

I…, razume se, uz dobru volju sve se stigne. Da nije bilo naknadne upale mišića, i mi učesnici bismo pomislili da se jedna na prvi pogled neugledna zanatska radionica čarolijom pretvorila u malo umetničko svetilište. U većem delu programa predstavila su se mesna lutkarska pozorišta sa svojim kratkim tačkama, uz nastup umetnika na gitarama.

Katalonsko-srpski sastav

Takav je to zvučni kolorit da se ne možete oteti utisku kako je instrument tu zaista u svom zavičaju. Naš nastup, makar zbog činjenice da se radi o njima stranom jeziku, takođe nije prošao nezapažen. Ana, Tigran i ja izveli smo kratak igrokaz „Marko Kraljević i vila“ s izloženim lutkama. Sat vremena pre nastupa, na probi, Tigran i ja smo verovatno prvi put u životu igrali s lutkama na štapu. Ali, tu nije bilo vremena za premišljanje i oklevanje. Za vreme nastupa, s visoko podignutim lutkama iznad improvizovane scene, gurali smo se međusobno kako bismo „ulovili“ papir sa svojim delom teksta, usput se sudarajući s glumcima comedia dell arte i lutkarima koji su spremali svoje tačke.

O čemu se tu radi? Najpre vila ubija Miloša Obilića ljubomorna što ovaj lepše peva od nje. Marko Kraljević dolazi da osveti svog pobratima. Vila, posle batina, oživljava Miloša te dva pobratima na kraju odlaze pevajući. Nije baš afirmativno ako bi neko želeo da iz ovih scena doslovno protumači naš odnos prema ženama, ali je barem ovde to izgledalo efektno, iznad svega komunikativno. U trenutku kada Marko Kraljević (Tigran) udara vilu buzdovanom, naš domaćin ubacuje još neke fraze na katalonskom i prvi redovi publike glasno reaguju. Prasak smeha katalonskih klinaca bio nam je pouzdani znak da je tačka uspela, kakogod… Zatim smo, u mešovitom katalonsko-srpskom sastavu odsvirali i otpevali nekoliko naših narodnih i starogradskih pesama, ali i dve stare katalonske. Ceo program naišao je na topao prijem kod publike. Vrhunac žurke bila je igranka gde se na malom prostoru tiskalo, plesalo i gde je poskakivalo i staro i mlado.

Program je dakle bio na nivou lokalne zajednice i pre svega njoj namenjen, tako da atmosfera nije oskudevala u prisnosti, pa čak i izmešanosti učesnika i publike. Opet su tu bili i komšiluk, i prijatelji i rođaci, ali verovatno je u tome i bila poenta. Bilo je oko 70-80 duša. U prostoru pogona jednostavno više ljudi nije moglo ni stati, tako da se druženje onda spontano nastavilo na ulici ispred „Štanda 16“. Doživeo sam da mi ljudi prilaze ozareni, nasmejani i da mi čestitaju. Kod nekih neverica u izrazu lica, jer jedan stranac izvodi njima dobro poznate stare narodne pesme – na njihovom jeziku. U trenutku sam pomislio: kakvo okrepljujuće putovanje duha, ne samo putovanje u prostoru. Pre toga, u Beogradu nisam godinama ni pevao ni svirao (naročito ne u javnim prilikama) a sada sam sleteo u neku stranu zemlju i odmah je proradilo to moje drugo „ja“. Najzad, ne bi trebalo zanemariti podatak da su sasvim pristojan prostor ovom događaju posvetili lokalni mediji, pa čak i naši beogradski radio i televizija. Došli su i funkcioneri opštine Espluges. Rosa Kamprubi, inače Katalonka, govorila je o Balkiberfestu oko 45 minuta na radiju, uz naglašeni afirmativni ton u predstavljanju Srbije i naše kulture.

„Balkiber“ nastavlja svoju misiju. Uskoro će biti objavljen srpsko-katalonski rečnik, izdavač niko drugi nego ambasada Španije u Beogradu, odnosno budući institut „Servantes“.