Kako zive srpski novinari

Istraživanja NUNS-a na temu „Položaj novinara u Srbiji“, ciji su obeshrabrujuci rezultati nedavno objavljeni, nikoga narocito nije iznenadilo. Novinari su istakli da njihov posao nije poštovan u društvu i da nije adekvatno placen. Vecina njih ne bi želela da njihovo dete bude novinar.

U istraživanju koje je uradio „Stratedžik marketing“ najveci broj novinara ocenio je sopstveni posao kao kreativan, interesantan, naporan i stresan.

Opšte stanje u novinarstvu u Srbiji sa gledišta položaja profesije u društvu, 50 odsto novinara ocenilo je kao loše, dok više od trecine novinara ocenjuje kvalitet novinarskog proizvoda kao loš.

Tek svaki dvadeseti novinar u Srbiji smatra da novinari u Srbiji nemaju nikakvih ogranicenja u prenošenju informacija, a svaki treci kolega ocenjuje da postoje prilicna, ili velika ogranicenja. Najcešce navodeni razlozi ogranicenja slobode u prenošenju informacija bili su: politicki pritisci na uredivacku politiku, autocenzura “ nedostatak hrabrosti i uredivacke politike kuce.

Što se tice rada, socijalnog i materijalnog statusa novinara, svaki drugi ili treci novinar je izjavio da radi više od osam sati dnevno. Svaki drugi ili treci novinar rekao je takode da sistematski radi više od propisanog radnog vremena, ali, vecini taj dodatni rad nije placen ili je placen simbolicno. Redovan mesecni prihod vecine novinara (84 odsto) krece se u rasponu od 2.000 do 16.000 dinara.

Gotovo svim novinarima dostupan je kompjuter na poslu ali tek nešto više od polovine ima kompjuter kod kuce.

Kao sedma sila

U ovom sumornom pregledu navodi se takode da trecina kolega nema placeno zdravstveno i socijalno osiguranje, da oko polovine anketiranih koristi najviše 15 dana godišnjeg odmora, kao i da manje od polovine živi u sopstvenom stanu. Isto toliko živi u roditeljskom stanu, a 18 odsto su podstanari. Kako, zaista, žive srpski novinari?

Marijana Milosavljevic, novinarka nedeljnika NIN, smatra da su novinari sami krivi za ponižavajuci položaj u kome se nalaze.

„Na Zapadu, na koji toliko želimo da se ugledamo, njima je ponekad dopušteno da se osecaju kao sedma sila. Ovde su autonomija i profesionalizam davno zaboravljeni pojmovi. Ako su novinari sami digli ruke od sopstvenih zakona profesije “ zašto bismo okrivljivali druge“, kaže ona, ukazujuci da je nedostatak stida u osnovi bolesti koja je zahvatila citavo društvo u kojem nikom ništa nije sveto.

Poredeci metaforicki položaj novinara u Srbiji sa sudbinom pasa, kako lutalica, tako i onih rasnih, Milosavljeviceva kaže da je naš (i njihov) život bedan, pun opasnosti, i da se opstaje zahvaljujuci milostinji.

„Nije zato cudo što mnogi mole boga da ih neko usvoji. Kada se to malobrojnima dogodi, verno služe novim gospodarima da ne bi ponovo završili “ gladni i bespomocni na ulici… Srpsko novinarstvo je bez ukusa i mirisa. Poslednjih 15 godina novinari su masovno prihvatali ulogu sluge. Služe partijskim funkcionerima, privrednim i mafijaškim bosovima, stranim medijskim imperijama, i ne samo medijskim, tako da nije cudo što im je uticaj minimalan, što ih tretiraju kao licemere. Zato i ne cudi što se cak i ovako otudeno i bezosecajno društvo, pa makar i samo zahvaljujuci fondaciji Brižit Bardo, više zanima za sudbinu pasa lutalica, nego što ih zanima sudbina novinara“.

Kolega iz Radio Indeksa Darko Kocijan pita se cesto šta zapravo znaci novinar jer se poslednje tri godine zabavljao jednim eksperimentom “ pitao je pedesetak kolega, od kojih su dvojica bili urednici, koja su osnovna pitanja u novinarstvu. Samo jedan je odgovorio tacno. „To bi bilo identicno slucaju da na kongresu srpskog jezika samo jedan profesor zna da postoji slovo™nj“.

Novinari, prema njegovoj oceni, pristaju na status dobrovoljnih robova zbog efekta centra pažnje. To se zove medijska bolest. „Ali, brzo se izlecimo u prodavnicama, kada treba da platimo racun. Navešcu, takode, cetiri teze “ institucije koje nemaju poverenje svoje baze: mnoge rukovodece kadrove koji nisu sposobni; jezivu organizaciju poslovanja i dve sukobljene opcije koje se bore za uticaj. Da li govorim o Fudbalskom savezu, politickoj sceni, nekoj medijskoj kuci ili bilo kom preduzecu u Srbiji? Stanje u srpskom novinarstvu je, zapravo, ogledalo stanja srpskog društva. Cak je i Zakon o radiodifuziji loš, uticaj politicara na medije nije ni prikriven“, kaže Darko Kocijan.

Niži srednji sloj

Vecna tema srpskog novinarstva “ politicki pritisci “ izgleda da još uvek nije promašena. Zorica Zaric, iz dnevnika „Glas javnosti“, nije iznenadena što sve više novinara napušta ovu profesiju, koju su davno uporedili sa rudarstvom. „Koliko god ne želimo da se opredeljujemo za đindica, Koštunicu, ili bilo koga u svetlu aktuelnih podela, to se u najmanju ruku ocekuje od nas. Jer, u prirodi vlasti je da disciplinuje medije. Prethodna je cinila to nakaznim zakonom o informisanju, a ova može to, kako se inace prica po redakcijama, uslovljavanjem finansijske pomoci“.

Nova vrsta politickih pritisaka ogleda se u pokušajima da se spreci bilo kakvo pisanje o pojedincu ili partiji u nepovoljnom trenutku po njih. Konkretnije, kaže Zariceva, u vreme Miloševica, junaci rubrike „Ko je ovaj covek“ reagovali su tek po objavljivanju teksta o njima, dok sada pokušavaju da to ucine unapred, pozivajuci se na stara prijateljstva iz opozicionih dana.

Sa platama od 150 do 200 evra, novinari se suocavaju sa paradoksom: što više rade, više gube. Dragan Stojev, autor i voditelj emisije „Kursor“ na RTS-u i novinar Dnevnika, napominje da je angažovan po ceo dan, radi najsloženije novinarske poslove za 12.000 dinara mesecno.

„Odavno više nismo srednji sloj, delimo sudbinu lekara u domovima zdravlja, državne administracije. Mada izgleda da su nas i oni prestigli. Vreme zvezda na televiziji je odavno prošlo. Možda TV Pink pokušava nešto sa platama od oko 500 evra za, recimo, novinare mog ranga. Na BK televiziji plate su valjda oko 300 evra. Zimus mi je palo na pamet da napustim sve ovo i da iznajmim neku staru mašinu za zabavni park“.