Kakav je to život kad se plašiš da pričaš na svom jeziku

Kakav je to život kad ne smete da se žalite na komšiju zbog čijeg ponašanja ne možete ni da spavate, samo zbog toga što ste manjina? Kakav je to život kad se plašiš da pričaš na svom jeziku svuda, osim u svom stanu? To su dva pitanja sa kojima se svaki dan suočava jedna od malobrojnih Srpkinja koja živi u Prištini. Ekipa Politike srela se sa njom prostorijama Centra za mir i toleranciju u Prištini. Užurbano je otišla iz tih prostorija čim je postavila dva, za nju očigledno najbitnija pitanja.

Srbi, ono malo što ih je preostalo, uglavnom se okupljaju u Centru čije se male prostorije nalaze u zgradi centrale Kosovske policijske službe. U Prištini danas ima svega 60 Srba, od kojih su četvorica muškarci, a 11 su deca. Na ulaznim vratima Centra za mir i toleranciju je izlizan, jedva vidljiv natpis sa nazivom firme. Kao da je želja da se to sakrije.

Jedina Srpkinja koja je želela da razgovara sa nama je Snežana Borzanović koja se vratila u Prištinu 2002. godine. Od tada živi u ovom gradu, jer ga smatra svojim. Porodica joj je u centralnoj Srbiji i inostranstvu. Ne odriče se, kako kaže, svoje Prištine.

Snežana je nedavno dospela u javnost, jer je u Prištini osuđena na novčanu kaznu od 200 evra zbog lažnog prijavljivanja. Ukoliko ne plati tu kaznu, a ona kaže da neće, preti joj 15 dana zatvora. Osuđena je zbog nesvakidašnjeg događaja. U junu 2006. godine vozila se gradskim autobusom, kada je jedan Albanac rekao vozaču, takođe Albancu, da zna da vozi Srbe i da će zbog toga da ih digne u vazduh. Vozač je Borzanovićevoj rekao da to obavezno prijavi policiji, zarad bezbednosti. Ona to u prvi mah nije učinila, jer joj se to činilo neozbiljnim.

Posle tri dana, isti vozač je sreo i insistirao da pretnju prijavi policiji. Poslušala ga je, a nakon toga usledila je prijava za lažno prijavljivanje, a nedugo zatim i suđenje i osuda na novčanu kaznu. Traže mi da platim 200 evra, praktično zbog toga što taj čovek nije bacio bombu. Baš neću da im platim, makar završila u zatvoru. To se ne razlikuje od života ovde, kaže Snežana Borzanović.

Dan joj prolazi tako što obilazi nepokretne Srpkinje koje žive u Prištini i koje nemaju nigde nikog. Donosi im hleb, sve ono što im je potrebno sa pijace, skuva neko jelo i pospremi. To ne radi sama već sa grupom žena koje ne žele da im se spominju imena da ne bi skretale pažnju na sebe.

Snežana se, kako kaže, nalazi u svojoj zemlji. Zbog toga, kad odlazi na pijacu i u prodavnicu, ona razgovara sa prodavcima na srpskom. Kada joj oni kažu cenu proizvoda na albanskom jeziku, ona se posvađa sa njima.

Nego šta nego se posvađam. Posle odem kod drugog prodavca koji kaže cenu na srpskom i kod njega kupim ono što mi treba. Da vidite samo kako mi se posle ti isti sa kojima sam se posvađala obraćaju na srpskom samo da bih kod njih kupila robu. Ali neću. Onda oni kukaju kako nemaju ništa i moraju da prodaju nešto, a ja im samo kažem – tražili ste, dobili ste, priča Snežana.

Ona živi od plate koju prima preko Doma zdravlja Gračanica u kojem je zaposlena. Zarada je u dinarima, pa zbog kursne razlike gubi jedan deo. O događajima u Srbiji se informiše preko satelitskog paketa Total TV. Kad smo je posetili, radio je samo jedan kanal na kome se vrtela turbo-folk muzika.

Kaže da joj često dobacuju pogrdne reči na ulici. često mi kažu ’škrinjo’, to je u prevodu nešto kao ’srpska svinjo’. Ja im onda kažem samo da mi ih je žao, jer nisu ni svesni u koji su se greh upustili i šta ih čeka. Nema mi druge, kaže Snežana Borzanović.