Festival leda

Ovaj grad u kojem poduze zivim, Asahikawa, poznat je u svijetu po Festivalu leda, koij se svake godine odrzava u prvoj polovoni februara mjeseca. To je Svjecki festival sa puno razlicitih sadrzaja, na kojem dodju prestavnici svih vecih i poznatih zemalja, sa svih kontinenata, ukljucujuci i Crnu Goru.U ovom gradu prvi put u svijetu poceo je da se koristi led kao vajarski materijal. Poslednjih godina, slicni festivali odrzavaju se i u drugim zemljama.Led kao materijal za vajare postaje sve interesantni. Glavna atrakcija festivala je Svecko prvenstvo vajara u ledu. U to vrijeme prosecne tenperature u Asahikawi su oko -30 C.
Prvenstvo se odrzava u glavnoj grackoj ulici, vremenski je ograniceno na 48 casova, visina skupture 3, 50m, povrsina na kojoj se mozes kretati, a koja je obelezena trakom 9m.kv. Svaki vajar dobije 10 kocaka leda, sto je zapreminski 5 kubika. Lepak za spajanje leda je voda.Za vreme rada vajaru niko ne sme ulaziti u ogradjeni prostor, ali on moze izlaziti i slobodno odmarati, gdje god mu je to volja. Uslovi za ucesce na ovom takmicenju su prilicno komplikovani. Pored fotografija vajarskih radova koje ste radili, potrebno je, a cinimi se i najvaznije, crtez skupture koju nameravate raditi, uz obimno objasnjenje sta vasa skuptura prestavlja. Kada se jedan put kvalifikujete, sticete pravo ucesca svake godine. Troskove vajara, putovanje, boravak u hotelu, placa Japanska asocijacija. Ako vas interesuje kako je prestavnik Crne Gore prolazio na tim prvenstvima kratko cu vam napisati. Ucestvovao sam pet puta.Prvi put skuptura“Ljubav u ledu“posvecena (jednoj zeni ) prvo mjesto. „Ledeni grad“ sledece godine, specijalna nagrada.Treci put „Vecnost“ nagrada Francuske akademije.Cetvrti put „Ranjeni galeb“specijalna nagrada, Japanskog, Americkog, i Norveskog zirija. Peti put „Stijena sokolova“ diskvalifikacija zbog visine skupture. Iskreno cu vam reci, da licno ne volim takmicenje u umetnosti, za to postoje olimpijade.Moja obaveza je da stvaram umjetnost. Sustina moje price nije u ovom gore napisanom, ali je povezata i utkana u skupturu „Stijena sokolova“. Bilo je to dosta davno, sjecam se da je bio avguet mjesec, kad sam sa mladjim sinom Danilom obilazio C.G. Vozio sam ga kolima od mjesta do mjesta, vodio ga na vrh Lovcena, po Cetinju i svim nasim poznatim mjestima.Danilo je imao samo deset godina, ali ga je nesto magnecki privlacilo da vidi cijelu C.G. Rodjen u Beogradu, pa mu je sve ovo novo i drugacije, razmisljam ja pazljivo vozeci od Budve prema H.Novom.Bio sam prilicno umoran, tjesio sam sebe da sam za ovu godinu zavrsio obilazak C.G., da se nekoliko dana odmorim u H.N. pa nazad u Beograd.

– Spavas li Danilo ?
pitam ga ja, posto se nesto ucutao lezeci na zadnjem sjedistu auta.
-Ne, nego razmisljam o onome sto sam danas vidio
-Pa jesili zadovoljan
– Vise no zadovoljan, ovo mi je najljepsi odmor do sada, jos…jos……
-Sta jos Danilo, kazi slobodno
sokolim ga ja.
-Nista, nista
-brzo mi odgovori.Sigurno zeli da mu kupim neku igracku, ili da ga vodim na kolace, promislih ja.Bili smo skoro stigli do kuce, a mene nikako da napusti razmisljanje sta je to Danilo htieo da pita.
– E, pa Danilo nije lijepo da mi ne kazes sta si ono htio da pitas
– -Danas si mi sa vrha Lovcena pokazao Gradinu, rekao si da je tamo jos pradjedova kuca, pa sam mislio…….
-Danilo, nemoj nista vise misliti, cim stignemo kuci odma u krevet, budim te u cetiri Te noci dugo nijesam mogao zaspati, razmisljao sam o tome, kako dijete sa samo deset godina, pored toliko stvari koje djeca tog uzrasta zele, on zeli da vidi kucu svoga cukundjeda. Probudio sam se rano, uzeo Danila koji je jos spavao, stavio ga na sedistu u kolima, on se malo namjesti, i nastavi da spava. Vozeci uz Risanske strane, uzanim i losim putem, razmisljao sam o tome, kako u cijeloj C.G., nema ama bas ni jedan solidan put, a kako je u svim bivsim Jugoslovenskim republikama i pokrainama , izgradjeno toliko puteva da im se broja ne zna.Nekako se prevukok nekim djadama preko Grahova, pa Tresnjeva, polako se priblizavajuci Gradini.
-Dje smo ovo
pita Danilo trljjuci oci posle dugog spavanja.
-Evo nas Danilo, upravo ulazimo u Gradinu Put koji su Gradinjani sami napravili zavrsava se iznad kuce nasih predaka. -Ovi je ta kuca
pokazak mu rukom na malu kamenu kucu bez prozora, sa zidovima debelim preko jednog metra.Iznad kuce je kameno guvno, a ispred veliko staro drvo.Pred vratima dva kamena pidjuna.Danilo i ja, sjedosmo na guvno, i pocesmo razgledati Gradinu.Iz novije kuce sagradjene odmah pored ove kamene, izadjose starac sa stapom, zanjim starica, i evo ih pravo kod nas.
– Pomoz Bog, junaci
pozdravi nas starac.
-Jeli vasa neka muka snasla sto ste se odje obreli
upita zabrinuto starac.
-Ne djedo, no sam doveo sina da vidi odakle potice
rekoh mu ja smirenim glasom.
-E, pa dobro dosli kuci
– drhtavim glasom iz dubine duse pozelje nam starac.
-Lijep li je ovaj mali, a bogomi ima mu po kome i doci, i preci su mu bili takvi
dodade starica dok se pozdravljala sa Danilom. Nije proslo mnogo vremena svi Gradinjani skupise se na guvno.Starac donese prsutu, nace je, starica flasu rakije, pocastise nas, i ostale ljude, i jedan postari covjek poce da nam prica o precima.Danilo siroko otvorio svoje krupne oci i ne trepce, nego pokusava sve da cuje, da mu sto ne promakne. Dugo smo se popricali sa ovim divnim ljudima, Danilo presrecan, svi ga hvale, pitaju ga sta bi jos volio da zna o Gradini.Danilo me pogleda, pa se obrati starcu domacinu.
-Kako se zove ova cudesna stijena iznad Gradine
veoma smjelo upita Danilo.
-E, moj sine, to ti je cuvena „Stijena Sokolova“, ovo prisoje ispod nje puno je zmija otrovnica, pa sokolovi i orlovi, ulove zmije i nose na vrh stijene, te ih tamo jeduDanilo se zagleda u mene, a pronicljivi starac u obadvoicu, pa se nakaslja malo zacuta pa kaze.
-Nemojte zaboga, naumili ste da se popnete gore, opasno je, put je dalek i puno je zmija, a bogami vam treba vise od dvije ure do vrha, da sam ja mladji isa bi sa vama, a sami ne mojteCuse to i ostali prisutni, svi u glas, nemojte zaboga! Danilo sagnu glavu i zaplaka.Nastade tajac, mene bi nesto zao, zao i ostalima, pa predlozih da idemo malo prema vrhu , pa kad se umorimo vraticemo se. Starac ocito veoma zabrinut, dade nam stap, kaze da se branimo od zmija i dobro gledamo kuda idemo.Ostali na gumno zacutali, i niko ni rijeci neprogovori dok nijesmo krenuli, a onda svi u glas, cuvajte se djeco! Sunce zestoko upeklo, velika uzbrdica, put koim samo koze mogu prolaziti, ali nesto jace od toga vuce nas ka vrhu stijene.Danilo na desetak metara ispred mene, ja ga opominjem da pazi na zmije, dogurasmo do samog vrha.
-E, Danilo ja ne mogu dalje, jedva se vucem, mnogo je toplo
-Izdrzi tata, izdrzi jos malo, mozes ti znam ja
bodri me on.
-Dobro, probacu
i do mjesta gdje pocinje ogromna litica, kamena gromada, na samom vrhu je manja stijena, koja sa gornje strane ima ravnu povrsinu velicine nekoliko kvadrata.
-Dobro je tata, sad mogu i sam, evo ovuda ima put, pazicu se!
– Ja ostadoh pedesetak metara ispod litice.
-Uspjeli smo tata, vice Danilo sa vrha, odavde se vidi cijela nasa Crna Gora, evo i Lovcen je prekoputa, a eno i oni ljudi dolje na gumnu jos stoje
-Cuvaj se sokole moj
dovikujem mu ja, dok mi se nekolike suze skotrljase niz obraze.Gledam ga na onoj visini, sa strahom i ponosom, onako stasitog, sa samo deset godina, pa izgleda kao da mu glava dotice nebo. Takav prizor retko se moze dozivljeti, a pored toga namece i mnogo zagonetnih pitanja.Za umjetnika to je od posebnog znacaja. Kad sam spakovao kofer i posao u svijet, u njemu sam prvo stavio sokolica na stijeni, zajedno sa mojom Crnom Gorom. Mnogo puta, u raznim gradovima, drzavama, kontinentima, pokusavao sam da naslikam „Stijenu Sokolova“i nikad nijesam bio zadovoljan.Na kraju sam shvatio da se ta ideja moze samo vajarski materijalizovati.Prva prilika, a i prava, bila je moje peto ucesce na Sveckom Festivalu leda ovdje u Asahikawi. Moj nacrt, kao i objasnjenje skupture, sa velikim interesovanjem je prihvacen od Festivalskog zirija. Kao i predhodni, Festival je poceo sa velikim pompama, grad ukrasen raznobojnim svetlima, svuda muzika, pjesma, opste veselje.Kao da se ceo svet skupio na jedno mjesto.Sve je do perfekcije uradjeno, pa sam siguran, da retko koja zemlja u svetu moze sa toliko tacnosti, organizovati neku manifestaciju. U novom super modernom hotelu, smesteni su ucesnici, vajari iz raznih zemalja. Vece pre pocetka takmicenja, u ogromnoj sali, odrzava se svecana cedemonija. Sala je tako opremljena, da su na zidovima postavljene zastave zemalja koje imaju svoje ucesnike.Stolovi prelijepo ukraseni, cvijecem, natpisom za dobrodoslicu, i imenom ucesnika vajara.Svaki sto ima vise stolica gdje sjede ljudi koje ambasade spreme da pozdrave i podrze svoje vajare.Neretko dodju i ambasadori, ili konzuli, a nekome cak bilo ko od ljudi iz ambasade. U toj sali postoji samo jedan sto, sa jednom stolicom, i u buketu cveca traka sa mojim imenom.No to sam vec cetiri puta vidio, pa sam navikao.Ono sto me svaki put ljutilo, to je zastava i ime zemlje, koju sam morao da prihvatim, jer bez toga nijesam mogao ucestvovati.Ceremonija pocinje prestavljanjem u cesnika, po tu malo ublazim svoju ljunju.To uradim tako sto izadjem na binu, kada me prozovu, pa se prestavim na Crnogorskom jeziku, zatim kazem ono sto mi je na srcu. Normalno da niko ne razumije sta pricam, pozdrave me aplauzom kao i ostale. Ubrzo se ljudi raspricase, upoznaju sa, dogovaraju, toce pice jedni drugima, opste veselje srecnog i kulturnog svijeta.Sjetih se Njegosa:“jedna slanka medju vihorove“. Pridje mi jedna Francuskinja i pita me govorim li Francuski, rekoh ne, ona opet:
-a Njemacki, Engleski
-?
-Ne , no dodjite prekosjutra, do tada cu nauciti.
-Usamljeni ste, iz koje ste zemlje?
-Nijesam sam, vidite li ove sokolove samnom?
ona me pogleda, izvinu se i ode.Prilazilo mi je jos dosta osoba, ali se nijesam obazirao na njihova pitanja.Cutao sam i razmisljo o sjutrasnjem danu.Posdedio sam jos malo, a onda posao u svoju sobu da se odmorim.Nekako sam uspeo i da malo odspavam. Sutri dan u deset, svi su na svoim mjestima, u glavnoj ulici, pored ledenih kocaka. Sa moje desne strane, na velikoj tabli pise Francuska, a sa lijeve Kanada. Posto za rad sa ledom postoje specijalno uradjeni radni konbinezoni, kape i rukavice, otporni na tempereturu do
-40c, niko nikoga od sinoc ne poznaje.Pridje mojoj tabli sa nazivom zemle, prestavnik Francuske, procita sta na njoj pise, pa ovog puta na Ruskom jeziku pokusa da mi se izvine.
-Nerazumijem ja Ruski
rekoh joj na Engleskom.
-Mozemo razgovarati na onim jezicima od sinoc, i molim vas da oprostite, bio sam dosta neraspolozen
-Vidim iz koje ste zemlje, sve mi je jasno, i ne treba da se izvinjavate, nego vam zelim mnogo uspeha sa tim vasim sokolovima
-Srecno i vama, i zelim vam da budete prvi
-uz prijateljski stisak ruke, zavrsismo razgovor. Tacno u deset zaurlase motorne testere, brusilicei ostale naprave za obradu leda. Svi se zure, svako misli da ce bas on biti prvi.Kod mene je to drugacije, ja ne moram zuriti, nemoram misliti koliko cu bodova dobiti. Postoje ljudi koji pomazo dizanje leda na visinu.Pozovem ih i zamolim da mi sve kocke sloze jednu na drugu.To je vrlo neuobicajeno i oni se malo iznenadise. Odmah dodje kontrolor i lubazno mi rece da vodim racuna o visini od 3, 50m. Sve ce biti u redo, rekoh mu ja.Ogromna gromadu leda polio sam kantom vode, i za koji minut, od velike hladnoce, to postaje jedna cjelina. Ja ne koristim crtanje flomasterom po ledu, nego direktno bez crteza obradjujem. Polako se spustala noc, kad sam ugrubo, motornom testerom, isekao nepotrebne delove leda.Utom upalise refektore, za nocni rad, temperatura se naglo spusti na -35c.Prestoi mi duga noc, ali mi nadolazi nekakva cudna snaga, jer vec moja skuptura najavljuje ispunjenje dugo cekatog momenta.Refektor sam okrenuo prema zemli, pa je vrh bio u polumraku.Rezbario sam donji deo skupture sa toliko volje, da nijesam ni primijetio da je ponoc vec prosla.Poceh da osjecam kako mi se ruke tresu, teturam se, vrti mi se u glavi.Hladnoca sve zesca, rukavice se lijepe za led, to je znak da je oko
-40c.Osvrnem se oko sebe, vidim svi rade. Odkud im snaga mislim se ja, posepbno ovoj zeni do mene.Bice da sam prebrzo radio, nemogu vise, zaista nemogu.
-Izdrzi tata, izdrzi, mozes ti, znam ja, jos malo pa smo na vrhu
– -Sokolcicu, otkud ti, ma gdje si to?
-Na stijeni sam, gdje je i mjesto sokolu

– -Odole se sve vidi, cijeli Japan, evo Fudj
-san, prekoputa, vide se i neki ljudi po ulici, samo izgledaju mali kao mravi

– -Ajde sad u svoju sobu pa se odmori do jutra, ja cu cuvati stijenu
-Ocu sokole, odoh odmah Ni danas ne znam kako sam se doteturao do hotelske sobe, secam se da sam se strasno uplasio kad sam se pogledao u veliko ogledalo.Blijed, polu ukocen, srusio sam se na krevet.Dali sam spavao, ili sam se onesvijestio to neznam.
Probudio sam se oko sest, bio sam kao preporodjen, skoro sam trceci stigao do ledene skupture.
-Spavas li sokole
povikah na sav glas.
-Dobro jutro
pozdravi me Francuskinja.
-Jesteli se malo odmorili
dodade ona.
-Da, da odmorio sam se, hvala sto me pitate
-Vas soko je odletio, cim je svanulo, doci ce opet veceras
-Idite vi gospodjo da se odmorite, ocito vam nije dobro, i molim vas da moga sokola ostavite na miru Toga dana nijesam previse radio na skupturi, vise sam proveo u posmatranju, i sitnim ispravkama.Posle podne, ponovo je dosao onaj covek, kontrolor, doneo dugacku sipku, postavio uz moju skupturu, i saopstio mi da je skuptura visoka 4.50m.
-Trebate skupturu skratiti za cio jedan metar, inace ziri ce je izkljuciti iz konkurencije.Vi imate dosta sanse za jednu od nagrada, pa pokusajte da nadjete resenje i skratite visinu
veoma ljubazno i prijateljski mi je to objasnio.
-E, to nikako necu uraditi, i nemojte me vise opominjati, znam ja da se pravila takmicenja moraju postovati, ali znam i da se „Sokolova Stijena“ nemoze skratiti
-Steta
zavrce on glavom, pogleda me zacudjeno i ode. Pridje mi kolega Kanadjanin, poprica malo samnom, onako neformalno, pita dali sam se vec umorio.Rekoh mi da jesam malo umoran, i da upravo idem u hotel na rucak.
-Steta za ovu Francuskinju, skuptura joj je veoma interesantna
dodade on.
-Zasto steta, pa valjda ce uspjeti da je dovrsi
odgovorih mu ja.
-Nece, lezi u hotelskoj sobi, i hitno su pozvali lekara, trenutno prima infuzijuNijesam to znao, a sta joj se desilo?.
-Fizicka iscrpljenos, pa je dobila temperaturu

– -A u kojoj je sobi, hteo bi da je posjetim
upitah Kanadjanina.
-Pa tamo smo rasporedjeni kao i ovdje, prva soba sa desne strane do tvije, tu je ona, a ja sam u sobi sa lijeve strane objasni mi ovaj veoma prijatan covjek.Hotel je samo stotinak metara daleko od mjesta gdje smo nas troje imali lokaciju za skupture. Lagano pokucah na njena vrata, ali se niko ne javlja.Mozda spava, promislih ja, i odskrinuk malo vrata.Lezala je u krevetu, bleda, kao mrtvac.Sjedoh na stolicu pored kreveta, uzeh je za ruku, ona me pogleda, jedva pomerajuci oci.Cutali smo.
-Idite, vec je mrak, vas soko vas sigurno ceka, brinuce se
laganim glasom jedva zavrsi recenicu.Nijesam ni rijeci progovorio, lagano sam zatvorio vrata i brzo posao do moje skupture.
-Spavas li sokole?
povikah skoro na sav glas.
-Nespavam, nesto razmisljam, sta ti to neda da skratis ovu skupturu?
-Na to pitanje, sokolcicu moj, nemogu ti odgovoriti, jer odgovora nema Noc je bila manje hladna od predhodne.Finalnu obradu moje skupture vec sam zavrsavao, iako sam imao jos jedan dan.Sa prvim zdracima sunca, sklanjo sam alat i skele, zatim osmotrio skupturu sa svuh strana, i svaki dodir bi je mogao pokvariti.Bio sam zadovoljan, kristalno cist led presijavao sa na zdracima jutarnjeg sunca.Delovala je snazno, zagonetno, umetnicki precisceno do granice moguceg.Velicanstveno, prosto nemogu da vjerujem kako se ideja moze toliko orginalno materijalizovati.
-Sta kazes na ovo Sokole, kako ti izgleda?
povikah na sav glas.Nema odgovora!
-Spavas li soklole?Nema odgovora! Pogledah na vrh ledene stijene, nema sokola.Odletio je.Nije mi se ni javio. Leti Sokole moj, leti visoko sa svojim sokolovima, srecni ti svi letovi bili. Znam ja dobro gdje je tvoja „Stijena Sokolova“, navika si ti na kamen, i od njega se nemozes odvoiti.Potekose mi suze, ali mi se odmah zaledise na obrazima. Popodne je isteklo vreme za takmicare.Tada svi moramo biti pored svoih skuptura posto dolaze sudije i ziri da ocijene radove.Prvo mjere visinu, pa sirinu i duzinu. Zatim uporedjuju dali su svi elementi iz projekta ugradjeni. Evo ih i kod mene.Izmjerise, uporedise, popricase izmedju sebe, a onda onaj glavni veoma uctivo mi saopsti.
-Sa zaljenjem moram da vam saopstim da je vasa skuptura diskvalifikovana. Prvo, visinu ste prekoracili za cio jedan metar, a drugo, na vasem projektu je predvidjen Soko na samom vrhu skupture.Molim vas da mi kazete ako imate neke primjedbe u vezi ovog sto sam vam saopstio
-Sto se visine tice, nemam priumjedbi, i to je u redu.Ono sto je sporno to je Soko na vrhuCovjek se zamisli, pozva jos jednog covjeka, pogledase projekt, pa vrh skupture, zatim mi pridjose, pokazase mi crtez.
-Vidite, ove ptice nema na vrhu
-Prvo, gospodo to nije obicna ptica, nego Soko, a drugo, bio je obadvie noci, i odleteo je.Ja ga nijesam mogao
spreijeciti.Soko je to ljudi moji.Tu vam primjedbu nemogu uvaziti.To izbrisite sa tog papira, a ovo za visinu skupture cu podpisati, i to je dovoljno za diskvalifikaciju.Skupise se opet svi zajedno, gledaju me, pa opet se nesto dogovaraju, dok mi na kraju opet nepridje onaj covek sa papirom.
-Usvoili smo tvoju primjedbu, Soko je odletijo, a podpisite prekoracenje visinePotpisao sam sa osmehom, sto ih je dodatno zbunilo. Stajala je „Stijena Sokolova“na centralnom trgu ovoga grada oko dvadesetak dana.Svetjela je i danju i nocu, obasjata jakim refektorima orandjaste boje. Radoznali turisti iz svijeta snimali su je bezbroj puta. „Stijena Sokolova“otisla je u nebo otopljena suncevim zdracima.Svoje postajanje nastavila je u obliku oblaka, i tako luta svijetom. Na grackom trgu sada je pusto, nema ni Sokola , ni ledene stijene. Prosle godine, a i ove, na Festovalu neucestvujem..Pisali su mi iz Japanske Asocijacije, brine ih da se nesto nijesam naljutio.Pitaju dali cu ubuduce ucestvovati. Hocu, napisao sam im, ako docekam.Ovako ne mogu, treba me malo razumjeti. Razmislite kako se osjecam u drustvu „nato“zemalja, sa nazivom zemlje koji je ispisan na velikoj tabli, kako je biti ispod tudje zastave?.Sreca je da su ovo ljudi iz civilizovanih zemalj, zato me primaju i podrzavaju. Kad budem imao samostalnu, demokracku, pravnu drzavu, svoj pasos, zastavu, ambasadu i ostalo, sto imaju ljudi savremenih modernih zemalja, ponovo cu ka vrhu, i tada cu se pridrzavati Festivalskih propisa. Ostaje mi nada da cu to dozivjeti, i da cu na tom buducem Festivalu, postovati svjecke norme, jer se nemoze mimo svijeta.Ako to dozivim, dosta sam zivio.