Dragan Lakićević (1954)

*
U susret 120. godini postojanja „Srpske književne zadruge“…

DRAGAN LAKIĆEVIĆ Veliki kukavičluk — „časno“ je ime našeg javnog života

Poraženi želi da se dodvori i još ponizi, ne bi li ga neprijatelji prigrlili, a postiže upravo suprotno… Mi ćemo sebe mrzeti da bi nas vi voleli — to javljaju Srbi bivšoj braći iz bivše Jugoslavije… Sebe mrzeti, to znači: prikazati svoju goru stranu, a sakriti ili zatomiti bolju i svetliju

Književnik Dragan Lakićević glavni je urednik „Srpske književne zadruge“, ustanove koja je pored novosadske „Matice srpske“ i „Srpske akademije nauka i umetnosti“ najznačajnija nacionalna kulturna institucija u Srbiji. O tome svedoči već i podatak da SKZ ulazi u 120. godinu postojanja (osnovana je 29. aprila 1892. godine), što je čini najstarijom izdavačkom kućom u našoj zemlji. Na čelu ove ustanove, kao predsednici, članovi upravnog odbora i urednici, nalazili su se naši najznačajniji pisci i naučnici, između ostalih i Stojan Novaković (osnivač), Jovan Jovanović Zmaj (autor logoa SKZ-a), Pavle Popović, Jovan Skerlić, Milovan Glišić, Sima Matavulj, Isidora Sekulić, Jaša Prodanović, Ivo Andrić, Veljko Petrović, Miloš N. Đurić, Vojislav Đurić, Dobrica Ćosić, Meša Selimović, Ivan V. Lalić, Jovan Hristić, Slobodan Selenić, Vasko Popa.

Svi oni zaslužni su što je „Srpska književna zadruga“ pretrajala i u za srpsku kulturu i srpski narod najteža vremena, i što je kroz njenu najznačajniju biblioteku, godišnje „Kolo“, formirana estetska i umetnička paradigma čitave srpske književnosti. Od prvog redovnog godišnjeg „Kola“, kada su, u jesen 1892. godine, objavljena dela Dositeja Obradovića, Jovana Sterije Popovića, Sime Matavulja, pa sve do danas, kada je u pripremi 103. po redu edicija, skoro da nema relevantnog književnika u istoriji srpske literature koji nije bio autor SKZ-a.

Iako je od osnivanja, kada je smeštena u zgradu tadašnje „Srpske kraljevske akademije“, pa sve doskora nailazila na podršku najširih društvenih slojeva (o čemu svedoče i priznanja, kao što su „Orden Svetog Save prvog stepena“ 1992. i „Orden Vuka Karadžića prvog stepena“ 2002. godine) i značajnu finansijsku podršku organa države (zbog čega je maja 1997. godine Narodna skupština Srbije donela poseban Zakon o „Srpskoj književnoj zadruzi“), ova kulturna institucija od prvorazrednog nacionalnog značaja danas preživljava uglavnom zahvaljujući pomoći prenamurenata i donacijama retkih mecena.

Šta danas, u vremenu kada se odvija proces „čišćenja“ naše kulture i umetnosti od „nacionalnog balasta“, znači biti na barikadama odbrane srpske književnosti, razgovaramo sa književnikom Draganom Lakićevićem, glavnim urednikom „Srpske književne zadruge“ i autorom romana „Ludački rukopis“, koji je 2008. godine objavljen u 100. „Kolu“ SKZ-a.

Jedni za drugim, u proteklih deset godina, nestajali su izdavački giganti poput „Nolita“, „Prosvete“, „Rada“, „BIGZ“-a… Kako je „Srpska književna zadruga“ uspela da se odupre procesu „industrijalizacije kulture“ u vremenu koje je, između ostalog, obeleženo i odsustvom bilo kakve kulturno-političke akcije države?

To jesu bili izdavački giganti, „Prosveta“ i „Nolit“ čak i kvantitetom. Mnogim izdanjima zadužili su našu kulturu — nadam se da će to jednog dana moći da se izmeri, ako se dotle ne uništi bibliotečki fond iz toga doba. Knjige jesu štampane u velikim tiražima, ali su one od propadljive hartije. Još ako se odista poveruje da u starim knjigama ima bakterija koje izazivaju bolesti i alergije, pa ih u bibliotekama treba zameniti novim (kakvima, kojim pismom?)…

Pomenuti izdavači bili su društvena preduzeća i nestala su s poretkom koji ih je stvorio. (Predratna levičarska kuća „Nolit“ nije interesovala levičare na početku 21. veka.) Njihove izvesne kapacitete novo društvo nije htelo da sačuva za novo doba. Ovo društvo (i država, ako tu države ima) ne želi da sačuva ni nacionalne ustanove zadužbine iz 19. veka, kao da ima interes ili zadatak da i njih, kao one knjige sa bakterijama, proglasi alergenima za novu decu koju valja oblikovati po metodama iz Bolonje i bogzna odakle.

„Srpska književna zadruga“ je samo na trenutke imala osobine preduzeća i izdavača. Ona je sve vreme bila zadruga članova – i utoliko je bila „društvena“, a umnogome privatna institucija članova ulagača, koja izvršava osnivački program iz 1892. godine, a za kulturni nacionalni zadatak ima negovanje i razvijanje tradicije proverene sada već 120 godina… Takva, „Zadruga“ je, u doba raspada SFRJ i njenih vrednosti, bila materijalnom imovinom mala, a po navikama skromna, skrupulozna, sva od obzira da se ne ogreši o red i pravila koja su joj prethodnici ostavili u nasleđe, pa se nije ni imalo šta razneti kad je u poslednjoj deceniji prošlog veka nastala jagma… U tome je od pomoći bila njena duhovna imovina i istorijsko nasleđe, kao i Zakon o SKZ, koji ju je zaštitio kao nacionalnu ustanovu kulture. Mada taj Zakon ne podrazumeva budžetsku podršku, pa ta nacija kojoj SKZ pripada (ako i nacija još postoji) nema nikakvu obavezu finansiranja programa utvrđenog u slavnim danima naše prošlosti.

Kakav je u to vreme bio politički udeo u životu izdavača i institucija? Koliko su partije uticale na rad SKZ-a? Kakve je posledice ostavio jednopartijski režim?

Kad je osnovana „Zadruga“ je bila nadstranačka. Njeni osnivači, najugledniji ljudi onog doba, pripadali su različitim političkim opcijama, ali im je cilj bio isti: „širenje knjige“ — klasične i savremene, svetske i srpske — na srpskom jeziku… Mi i sad želimo da u SKZ „cvetaju svi cvetovi“, ali danas je nemoguće bilo šta nadstranačko, pa ni Srbija… I ako ste ničiji, nekome vas pridodaju, tek da bi vas lakše otpisali… A kad je tako, novac se daje samo svojima…

U razdoblju posle Drugog svetskog rata, koji je „Zadruga“ jedva preživela, u kojem je ostala bez imovine, zahvaljujući pametnim i hrabrim pojedincima nađen je kompromis sa poretkom i „Zadruga“ u socijalizmu vrši svoju ulogu uzorno: izlazi 300 brojeva „Kola“, „Srbljak“, „Istorija srpskog naroda“ u deset tomova, naučno-istraživački projekti, nove edicije. U SKZ opet su najbolji pisci: Andrić, Crnjanski, Desanka, Ćopić, ali i novi: Ćosić, Lalić (Mihailo i Ivan V.), Desnica, Meša, Mihiz, Raičković… Naučnici kao Radovan Samardžić, Dragoslav Srejović, Pavle Ivić, Miloš N. Đurić, Vladan Nedić, Dimitrije Bogdanović… (Tu su još mnoga imena koja mogu da pomenem, među kojima i dobar broj živih delatnika „Zadruge“.) Zatim, prevodioci, ljudi koji iz senke čine najveće doprinose našoj knjizi i kulturi… U to doba sistematski je dve decenije finansiran projekat „Istorija srpskog naroda“. U današnjim uslovima nemoguće je zasnovati bilo kakav projekat jer sve postoji od stranačkih izbora do izbora, od milosti do milosti partijskih nameštenika koji procenjuju sve vrednosti…

Ali opet, kad neko jednog dana bude gledao naše današnje knjige i njihove domete, on će misliti da smo živeli u blagostanju i gospodstvu… I činiće mu se da je ovo bilo srećno vreme knjige i kulture, da je „Zadruga“ bila iznad stranaka i iznad udruženja književnika… Naša nova izdanja ni po čemu se ne mogu postideti onih pre pedeset ili pre sto godina.

Kad sam pre desetak godina bio u Kanadi, jedan naš čovek koji tamo odavno živi rekao mi je: „Ja zamišljam da vi svi, tamo u SKZ, nosite štapove i šešire…“

Koji su uslovi i uzroci trajanja — opstajanja i nestajanja institucija u burnim vremenima i promenama koje su češće neočekivane nego očekivane? Vi imate iskustva i sa „Radom“ — bili ste i tamo urednik osamdesetih godina?

O tim pitanjima mogla bi se napisati studija iz ugla društveno-političkog, ekonomskog, kulturnog… Svaka institucija, pa i preduzeće, u svoje osnivačke temelje ugrađuje neke ciljeve, manje ili više trajne. Zato ima mogućnosti da traje onoliko koliko traje potreba za tim ciljevima… Kad nestane cilj, nestane i institucija. (Možda je tako i sa državom.) Zato najduže (treba da) traju muzeji i biblioteke. Ustanove sa političkim programima traju koliko i ti programi. Zato se posle svake veće političke promene, ne samo revolucije, pogase ili promene jedne, a pojave nove novine (i televizije). Tako je bilo i u vreme Majskog prevrata početkom 20. veka, tako posle Petog oktobra na početku ovog veka. Svaki režim režira kulturnu ponudu i potražnju, mada je kultura uvek bolja od režima.

Institucije (pa i neke novine) odolevaju na posebne načine. U njima ima svojevrsne mitologije nastale u toku trajanja. Tu mitologiju stvaraju potrebe za principima, pravilima, kvalitetom, neizneveravanjem ciljeva prethodnika. To je slučaj SKZ. U njoj, između ostalog, postoji princip: davati, a ne uzimati. Od „Zadruge“ se ne traži, ona poziva… U nju se ugrađuje — ko šta ima. Poštuje se starešinstvo, redosled, organizacija Uprave — odseka i odbora… Zato su ustanove onakve kakvi su njeni članovi. Takvi su, pretpostavljam, i Akademija nauka i Crkva i sve što je od trajnog cilja i nacionalnog značaja.

Osnovni principi pri uređivanju svih edicija „Srpske književne zadruge“ podrazumevali su prožimanje duha tradicije i duha savremenosti. U kojoj meri su individualni talenti savremene srpske književnosti uopšte nadahnuti tradicijom?

Istinska tradicija izaziva i pokreće duh savremenosti, savremeni talenat je inspirisan tradicijom… Kad govorimo o tradiciji, podrazumevamo novo „čitanje“, tumačenje ili otkrivanje baštine. Ili poštovanje vrednosti: imena, modela, dostignuća… Sastavni deo književnog dara podrazumeva osetljivost na tradiciju i artikulaciju tradicije. Ta osetljivost nije obavezna, kod nekog je manja, kod drugog veća, ali se u svakoj generaciji pojavi autentičan moderni pisac koji na svoj način pristupi tradiciji — uzme je kao ruho ili joj svoje ruho zaodene… U modernom pesničkom jeziku pulsira starovremski, iskonski jezički kolorit… Setimo se najmodernijeg pesnika našeg doba, Vaska Pope… Desanka, Pavlović, Bećković… Ili, u likovnoj umetnosti, Lubarda i Bata Mihailović, koji su najmodernijim sredstvima ostvarili i otkrili boje i motive iz naše najbolje tradicije — nemanjićke i kosovske… Drugo su poetički ili politički programi, ili zadaci da se tradicija silom obnovi, ili nečim poništi. O tome se isto može razmišljati, ali to „Zadrugu“ ne interesuje.

U toku je pokušaj obnavljanja jugoslovenskog kulturnog prostora. Pozorišni repertoar i filmska produkcija, a sve češće i pojedini „izdavački poduhvati“, svedoče da Beograd ponovo postaje kulturni centar Nove Jugoslavije. Da li je vama opravdana bojazan da pomenute BHS(CG) tendencije presudno utiču na promenu percepcije srpske kulture i umetnosti, a ubrzavaju tok razgradnje nacionalne književnosti i jezika?

Možda je ta Nova Jugoslavija novo ime za Beograd, jer ona samo tu još može proći, naravno na račun Beograda. Za Beograd važi multietičnost bez Srba, a i Srbi koji u tome učestvuju jesu Srbi od nevolje — sve bi dali da to nisu… Zasad se tu udružuju predstavnici pobednika nad svojim narodom, u čemu prednjače Srbi, od kojih se najviše traži, ali njima se i nudi najviše evropskih nagrada, kao što su plasmani na Evroviziju i u Lajpcig… Film i pozorište u nas uvek su više služili političkoj propagandi nego umetnosti, sad se to samo pojačalo, čast izuzecima. A pozorišni „radnici“ i glumci glume u političkom životu uverljivo kao i na daskama koje život ne znače. Eno ih i na „gej-paradi“…

Podrška novim umetničkim pravcima i tokovima, pa samim tim i manifestacijama kulture očigledno svedoči o promeni i stvaranju novog identiteta — kulture, pa samim tim i društva, čojstva i junaštva… Ako u starim vrednostima, akterima, dostignućima — ima nepoželjnih bakterija, treba ih zameniti novim i zdravim, zar ne? Otud društva za dekontaminaciju… Svaki narod zaprašuje se na njegov način… Osim toga, skorojevići vole uspeh u inostranstvu, pa makar to bio i Beograd.

U nedavnom razgovoru za „Pečat“  Nikola Malović, pisac iz Herceg Novog, primetio je da Zagreb svojim „kulturnim stimulansima i diplomatskim ticalima“ uspeva da u hrvatsku kulturu inkorporira sve što mi ovde pominjemo kao atipično. Sa druge strane, naše kulturne institucije daju doprinos čak i ukidanju srpskog identiteta Njegošu, Andriću, Selimoviću. Kako objašnjavate toliku količinu srpske suicidnosti?

Za to nema jednostavnih odgovora — neki su laki i poznati, a ima teških i promišljenih… Prvi je odgovor: takva je politika. To je proisteklo iz poraza i iz shvatanja poraza prilikom raspada Jugoslavije, u kojoj su najviše izgubili i postradali Srbi… Poraženi želi da se dodvori i još ponizi, ne bi li ga neprijatelji prigrlili, a postiže upravo suprotno… Mi ćemo sebe mrzeti da bi nas vi voleli — to javljaju Srbi bivšoj braći iz bivše Jugoslavije… Sebe mrzeti, to znači: prikazati svoju goru stranu, a sakriti ili zatomiti bolju i svetliju…

Vlast nad mišljenjem, koju diktira svaki režim, a sprovode mediji, škola, pa i izdavači — obračunava se sa svim vrednostima (i bakterijama) i proizvodi nove… Ta vlast, naročito njen glas iz medija, čudi se: otkud uopšte Srbi u Crnoj Gori i u Bosni i u Hrvatskoj, kad to nije dobro i unosno ni u Srbiji. Da smo od toga ranije odustali, bolje bismo prošli…

Istrajavanje na spornom ili još gore dvojnom identitetu pisaca i drugih umetnika (tu niko ne brani zavet velikog Lubarde) ima i glupe i rđave strane… U tome je najgora uloga medija: iz neznanja i jeftinog senzacionalizma pristaju na sve, iznova: Čiji je Andrić? A nove i sumnjive nacije posebno su agresivne u svom inferiornom kokodakanju.

Zahvaljujući saradnji upravo beogradske „Srpske književne zadruge“ i novosadske „Matice srpske“ ispisan je kakav-takav koordinantni sistem srpske književnosti (edicija „Srpska književnost u sto knjiga“). Danas, međutim, Novi Sad postaje središte procesa stvaranja vojvođanskog kulturnog modela, navodno autonomnog i drugačijeg (i u stilsko-poetskom i u idejnom smislu) od srpskog (odnosno takozvanog „srbijanskog“). Da li su vaše oči uprte u nekadašnju „Srpsku Atinu“ i da li SKZ ima trenutno potencijala da objedini srpski kulturni prostor i izvan države Srbije?

U našem javnom životu vladaju veliki kukavičluk i velika zaboravnost. To je i stoga što reč ima manje značaja nego što je imala, „a nema se, brate, gde ni objaviti“… Samo se akademik Ekmečić usudio da citira papinu Encikliku uoči razbijanja SFRJ — da u cilju suzbijanja komunizma treba pristupiti formiranju većeg broja manjih nacionalnih država na Balkanu… Komunizam se već sam od sebe suzbio, ali su mnogi Srbi poverovali da će ih otklon od komunizma vratiti na demokratske visine iz prošlosti… Papine „manje nacionalne države“ moguće je stvoriti samo na račun Srba i Srbije, srpske crkve i srpskog jezika… I to je na delu, i nije pri kraju. Toliko o Vojvodini. U Crnoj Gori zemljotres je bio u Skoplju, ali je priskočio u pomoć veliki Klinton i zaustavio drmanje planete.

Sami ste rekli „beogradska ‘Srpska književna zadruga'“. U tome je njen problem — što je samo njena adresa beogradska. Ona je znatno šira, srpska — srpskog jezika i duha, a srpski duh znači: svuda gde ima srpskog jezika; i ako baštinimo Ahila i Hektora, baštinimo i Obilića… „Zadruga“ ima članove i na Cetinju i u Kanadi.

Prva „Matica srpska“ osnovana je (1826) u Pešti, a prva „Zadruga“ je imala više članova izvan ondašnje Srbije nego u Srbiji. Ali je srpsko kulturno i nacionalno biće bilo od kvalitetnijeg materijala, povezano srednjovekovnom duhovnom baštinom i oslobodilačkim duhom 19. veka. Svako oslobođenje donosi potrebu za razvojem — života: zanata, privrede, umetnosti… Danas se taj duh „razdraba“ spolja, u sklopu šireg projekta smanjivanja državnog, teritorijalnog, jezičkog, moralnog i svakog drugog prostora srpskog naroda. Vrednost naroda bila je u njegovoj složenosti i različitosti, svestranosti i raznobojnosti. Sad se to zloupotrebljava za nove deobe, a na planu kulture pothranjuje i korupcijom i sujetom osetljivih delatnika u politici i kulturi. Svako bi hteo da u nečemu bude prvi, da makar u svome selu bude premijer, dekan ili akademik…

„Matica srpska“ je hram naše kulture i nauke, smatrali su je „Zadruginom“ starijom sestrom. „Matica“ i „Letopis“ — i to je Otadžbina! Ali pogledajte samo „Matičine“ zgrade i „Zadrugine“ prostorije: razlika je velika… „Matica“ ima divnu Biblioteku i Galeriju, „Zadruzi“ nije vraćeno ništa od imovine… To ne znači da „Matici“ ne treba dati još. Imati „Maticu“, to je istinsko blago… Ima tu velikog udela „Srpska Atina“ sa svojim zadužbinarima… Bila je nekad i „Srpska Sparta“, pa sad zvanično traži da bude hrvatska ili albanska salata, samo da se iz nje uklone srpski i spartanski duh…

Prvu knjigu sam objavio u „Matici srpskoj“ pre 35 godina. „Maticu“ smatram rodnom kućom. Obeležen sam „Maticom srpskom“.
Novu ediciju „Deset vekova srpske književnosti“, novu verziju kolekcije od 100 knjiga koju pominjete ipak radi sama „Matica“, bez „Zadruge“… Nešto nas je tu razdvojilo — književnost svakako nije… Dobra je i nova „Matičina“ organizacija po podružnicama u Banja Luci i u Podgorici. I to je objedinjavanje srpskog kulturnog prostora.

Srpski kulturni prostor, onaj istinski, ipak je objedinjen. U njemu se ne mogu razdvojiti Sveti Sava, kosovski mit, Njegoš i Andrić. Tu sve govori iz onog prethodnoga. Od toga mi nemamo lepše i važnije baštine. Na toj vertikali istrajava i „Zadruga“: nacionalno i moralno su jedno, a o tome govore najveće srpske ličnosti: Stefan Lazarević, Dositej, Vuk, Zmaj, Marko Miljanov, Isidora, Tesla, Mika Alas, Meša Selimović i njegov školski drug patrijarh Pavle. Patrika je bio član SKZ još od prizrenskih dana.

Da li se slažete sa ocenom da umetnik u vreme kada se država nalazi pod nekom vrstom (duhovne) okupacije, treba svoje stvaralaštvo da u određenoj meri podredi nacionalnim interesima?

Najbolje stvaralaštvo je uvek u nacionalnom interesu. U najvećem nacionalnom interesu je istina. I kad je reč o stvarnosti, tj. istoriji, i kad je reč o istini umetnosti ili u istini o umetnosti. Kod nas je u najvećem problemu istina… Problem je što nacionalni interes vlast ne vidi kao svoj interes… U nacionalnom interesu je dostupnost kulture, tiraž kulture, potreba i ljubav za kulturu… U nacionalnom interesu umetnik stvara univerzalne vrednosti na svom jeziku, a tumači umetnost i načine ispoljavanja umetnosti: muzeji, galerije, izdavači, mediji, škole — afirmišu opštu vrednost nacionalne umetnosti prema internacionalnim okvirima i merilima. To je opet priča o Stojan Jankoviću i Odiseju. Ukoliko se u pesmi o kotarskom serdaru ne otkriju bakterije koje izazivaju alergiju…

Kako dovesti u saglasje društveni angažman i autonomiju stvaralačkog čina, a ne biti izložen opasnosti od etikete „ideolog književnosti“ ili „književnik ideologije“?

Nauk iz prethodne epohe kao da je izgubio važnost ili se u opštoj amneziji malo ko seća istih ovih pitanja o odnosu ideologije i umetnosti. Principi su isti. Za nas koji smo dublje u pamćenju nema mnogo novog, osim u bestidnosti i beskrupuloznosti sadašnjih ideoloških zahteva… Zato se insistira na „budućnosti“, jer nas je prošlost upropastila… Istinski stvaralački čin: priča, ideja, književni junak, lepota postupka — stoje iznad svake ideologije. Kao što su sloboda i Otadžbina iznad svake ideologije… Ideologija se samo može zloupotrebiti u stvaralačke svrhe, kao što se i stvaralaštvo može upotrebiti u političke svrhe… Književnosti Branka Ćopića ne smeta njen ideološki sloj, naprotiv, negde pojačava emotivni nivo. Njegovi su junaci srodni književnim junacima iz antike i naše junačke povesnice. Recimo, onaj Brane Desnica, heroj Grmeča, u poemi „Lekcija iz zemljopisa“.

Da li imate utisak da savremena srpska književnost sve češće vodi dijalog sa istorijom, ali upravo insistirajući na njenom preispitivanju?

Savremena srpska umetnost je umnogome žrtva tranzicije. Bez finansijske i medijske podrške, bez organizovanog esnafskog i knjižarskog sistema, mi i ne znamo šta je sve savremena književnost, jer naše knjige teško dolaze do Niša i Kragujevca ili obratno — svako čita sebe, broj štampanih publikacija raste, a tiraži padaju na broj prijatelja i rodbine. I svako se čini zadovoljan…

Književnost oduvek vodi dijalog sa istorijom, jer književnost u istoriji vidi neponovljivu priču, nalazi najzanimljivije junake i umetničke parabole… Nije dobro kad se književnost izdaje za istoriju, a i istorija ponekad pusti mašti na volju, nalik rđavoj književnosti… Književnost i istorija se moraju dodirivati, ali kad je delo gotovo, mora biti jasno: šta je književnost, a šta istorija. Tome nas uče najveći: Piščević naspram Crnjanskog, Andrić naspram Radovana Samardžića. Svako je u svojoj oblasti uspeo. U sistemu istorije pisac lepše dočara savremeni društveni sistem. Uzmimo na primer remek-delo „Prokleta avlija“ ili lekcije o vlasti i umetnosti iz „Omerpaše Latasa“.

Od 1992. godine „Zadruga“ dodeljuje Nagradu „Srpske književne zadruge“ za životno delo. Među dosadašnjim dobitnicima nalaze se i Desanka Maksimović, Vojislav Đurić, Milorad Ekmečić, Stevan Raičković, Miodrag B. Protić, Miodrag Pavlović… Ko bi još, po vašem mišljenju, zaslužio ovo prestižno priznanje?

Nagradu su dobili još: Branko V. Radičević, Branimir Živojinović, Momo Kapor, Milovan Danojlić… Sve imena pravih pregalaca (Dragiša Vitošević je voleo tu njegoševsku reč) koji su u isto vreme stvorili svoje izuzetno delo i bili deo „Srpske književne zadruge“ — kao autori, članovi odbora i odseka, časnici… Na sreću, takvih ima još. Malo je godina i sredstava da se odaju priznanja ljudima koji su u „Zadruzi“ i u svom životu istovremeno dali toliki doprinos srpskoj književnosti i nauci. Oko „Zadruge“ su i sada najbolji.

Sećajući se godine 1924, kada je u „Zadruzi“ objavio prvu knjigu „Pripovetke“, Ivo Andrić je rekao: „Ući u ‘Srpsku književnu zadrugu’ bilo je teže nego ući u carstvo nebesko“. Vršnjak „Zadrugin“ Andrić je bio doživotni počasni predsednik SKZ.

Dobitnik nagrade „Pečat vremena“ za književnost upravo je autor „Srpske književne zadruge“ Matija Bećković, za zbirku pesama „Put kojeg nema“, objavljenu u „Kolu“ iz 2009. godine. Šta za SKZ predstavlja ovo priznanje?

Veliku radost! „Zadruga“ je unekoliko sama sebi dovoljna: ona odgovara svojim članovima i organima — sada, a sudu istorije književnosti — u budućnosti. Ali nam znači javna reč, i kritika i pohvala… Matijina knjiga je izašla u jubilarnom, stotom „Kolu“. (U tom „Kolu“ bili su i Grozdana, Kapor, Danojlić, Dušan Kovačević, Darko Tanasković, Novica Tadić, Savić, Sladoje i drugi). Za 18 knjiga savremenih autora u tom „Kolu“, dodeljeno je 18 nagrada…

Matiji se može dati svaka nagrada. On ih je valjda sve i dobio — od „Oktobarske“ za „Reče mi jedan čoek“, pre četrdeset godina, do „Sedmojulske“, „Vukove“ i „Njegoševe“… Ali je ova „Pečatova“ važna iz još dva razloga: najpre, skreće pažnju da u najzrelijim godinama klasik piše jednako duhovito, snažno, hrabro, i drukčije; zatim, u svekolikoj književnoj i kulturnoj hipokriziji, koja je svojom inflacijom zahvatila i nagrade, „Pečat“ stavlja pečat na nešto odista najbolje, što se ne proverava, jer je zapečaćeno delom i imenom nagrađenih: Ekmečić i Bećković… A na tome već stoji pečat iz 1892, inicijal SKZ, koji je nacrtao pesnik i lekar Jovan Jovanović Zmaj, osnivač „Zadruge“.

I kao književnik, i kao autor, ne pristajete na „venčavanja moderne i masovne kulture“, koje obeležava kulturu 21. veka. Da li se opasnost ovog braka iscrpljuje na estetskom nivou, gde je lako uočljiva dominacija kiča, ili je on izraz civilizacijskog odustajanja od ozbiljnih duhovnih zahteva na području stvaralaštva?

Moderna i masovna kultura sudaraju se još u dubokom 20. veku. I tada je masovna popularnija, a moderna zaštićenija i poštovanija… Masovnu su podržavali mediji i zabavni deo života, ozbiljnu — kulturne institucije, škole, država. Masovna može apsorbovati modernu ili je potisnuti, ako moderna nema jaku i sistematsku podršku. Ako u biblioteci ili u školi isti status imaju knjiga jedne medijske zvezde i knjiga recimo jednog Elijadea, jasno je da će biblioteka nabaviti sto knjiga manekenke ili pevačice, a jedan ili nijedan primerak Elijadea. Da li se demokratija sastoji u jednakosti knjiga i slobodnom izboru čitalaca, tj. biblioteka, škola?

Ili, knjiga na kiosku. Velika reklama, veliki tiraž, povoljna cena. A niko ne primećuje da na kiosku nema ni pripovedaka, ni pesama, ni eseja… Ko uopšte štiti ove žanrove? „Nolit“ i „Prosveta“? Da li su s „Nolitom“ i „Prosvetom“ nestali i celi žanrovi? Jedan izdavač iz Nikšića imao je svojevremeno devizu: nijedan Crnogorac bez knjige. Sad je u Srbiji deviza: nijedna poznata žena bez romana.

Sad se književnost i jezik mogu studirati u gradu koji, recimo, nema biblioteku. Možda je i to tekovina demokratije… Bio jednom jedan „naučnik“ koji je pisao knjige o „moći Titove riječi“. Ako je živ, on bi sada mogao da napiše studiju o moći reči Dragane Mirković, pevačice koja je uspela u Evropi, ima svoju televiziju i nedavno je dala izjavu da i „mi“, ko god da smo, treba da „postanemo deo sveta“, tako kao ona, i uđemo u Evropu… Da se zadržimo samo na najbezazlenijim primerima… U lakoj književnosti naših dana prednost ima privatni život javnih ličnosti. U težoj se traži i forsira „suočavanje sa sopstvenom prošlošću“. Ko opiše srpski planetarni zločin, može računati na najveća priznanja… Na filmu tih uspeha već ima.

Vratimo se Vašoj matičnoj kući, „Srpskoj književnoj zadruzi“. Iduća godina je jubilarna: 120 godina. To je lepo trajanje. Kako ćete obeležiti taj datum?

Svakako radno. Biće tu i truda i ponosa. Pred očima će nam češće biti prethodnici koji su „Zadrugu“ utemeljili i učinili idejom i institucijom knjige: Stojan Novaković, Zmaj, Ljubomir Jovanović, Milan Đ. Milićević, dr Batut, Ljubomir Stojanović, Andra Gavrilović, Ljubomir Kovačević i ostali, a zatim i njihovi mnogi i veliki sledbenici… Jovan Žujović, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Petar Kočić, Vladimir Ćorović, Nikola Vulić, Milovan Glišić, Dragutin Kostić, Tihomir Đorđević, Svetislav Stefanović, Veljko Petrović, Vasko Popa, Risto Tošović, Dejan Medaković, Slobodan Selenić, Nikola Milošević, Borislav Mihajlović Mihiz, Mladen Leskovac, Skender Kulenović, Pavle Zorić…

Mnogo toga zavisiće od sredstava, kako se sada, zbog stida, zove novac… Odbor za proslavu još nije doneo konačni program, ali se zna da ćemo praviti jubilarno „Kolo“ — nove knjige savremenih pisaca, po pozivu Komisije za „Kolo“, biće svečana Akademija u Narodnom pozorištu, izložbe i promocije novih knjiga… Biće tu prilike za poziv novim članovima, a „Zadrugu“ čine knjige i članovi u isto vreme.

Razgovarali Ljiljana Bogdanović i Aleksandar Dunđerin | 04.08.2011. | Pečat